MLADI REDATELJ ČIJI JE FILM OSVOJIO ZLATNU ARENU 'Moj idući projekt? Dokumentarac o paru koji za život zarađuje seksom pred webcamom'

Kad je počinjao 64. Pulski filmski festival, vjerojatno nitko nije ni pomišljao da bi pobjednik tog festivala mogao postati “Kratki izlet”, niskobudžetski generacijski film nastao prema istoimenom romanu Antuna Šoljana.

Međutim, u Puli se dogodilo upravo to. Velika Zlatna arena za najbolji film otišla je u ruke Igora Bezinovića (1983.), Riječanina, redatelja koji je dosad bio najpoznatiji po aktivističkim dokumentarcima, a kojem je “Kratki izlet” prvi igrani film. Tim povodom razgovarali smo s friškim pulskim laureatom.

Otkud ideja da ekranizirate Šoljanov roman iz 1965.?

- Šoljan svoj roman otvara izrazito filmično, kao da piše karakterizaciju likova i opis konteksta filmskog scenarija. Prvi put sam roman čitao prije više od desetak godina, a osim te filmičnosti, privuklo me to što se radnja događa u Istri, a i to što se na apstraktan način bavi jednom generacijom. Prvi put sam projekt prijavio na natječaj za razvoj scenarija još 2012. godine, tako da se film pripremao i radio tijekom pet godina.

Kad se pojavio vaš film, na neki je način otvorio zanimljivu podudarnost između dvije epohe i dvije generacije - one ‘65. i danas. Jednako udaljene od Velikog rata, rata koji je konstitutivan za društvo, obje odrastaju u ciničnom okružju, bježe od sistema... koliko ste Stolica i vi razmišljali o tome?

- Stoli i meni bilo je važno napraviti film o generaciji ljudi u kasnim dvadesetima i ranim tridesetima, jer i sami pripadamo toj generaciji. Utoliko nam je ta generacija ‘65. bila nevažna jer nam se činilo da je Šoljanov roman dovoljno apstraktan da se u njega mogu učitati emocije i iskustva bilo koje osobe u tim godinama, neovisno o generacijskoj pripadnosti.

Kako je uopće došlo do suradnje s Antom Zlatkom Stolicom? U kojem trenutku ste znali da će on i glumiti?

- Godine 2014. dobio sam poziv da sudjelujem na talijanskom festivalu MonFilmFest, na koji je svake godine pozvano pet redatelja koji dovode svoju peteročlanu ekipu i u desetak dana snimaju filmove koji se prikazuju zadnji dan festivala. Kao svojevrsni pilot “Kratkog izleta” odlučio sam tamo snimiti “Vrlo kratki izlet”, u kojem su sudjelovali isti ljudi kao na dugom filmu. Stolu sam zvao jer sam ljubitelj njegova bloga Alkatmer, jedinog profesionalnog glumca Mladena Vujčića jer mi se činilo da je idealan za lik Roka, a kao članovi ekipe bili su ondje nagrađivani snimatelj igranih filmova Danko Vučinović i moja stalna suradnica, montažerka Hrvoslava Brkušić. Nas petero bili smo jezgra tog “pilota” bez kojega ne bi nastao ni dugi film.

Što je od Šoljana ostalo, a što nije? Recimo, nema fratra?

- Ostale su neke od upečatljivih scena u romanu, npr. scene sa ženama u selu, scena u konobi, scena u tunelu, do neke mjere način naracije, kao i glavni likovi. Trudili smo se zadržati i egzistencijalističku razinu romana. Da, izbačen je lik fratra jer nam je obojici prvi dio romana draži od drugog, a dodane su brojne scene, uključujući otvaranje na festivalu u Motovunu. Činilo nam se da je Šoljanova alegorija dovoljno jaka da “preživi” sve dokumentarističke i nadrealističke intervencije u slici i zvuku.

Ono što bitno razlikuje 1965. i 2017. je status Istre. Tada - ‘65. - ona je bila zaboravljena, romantična, poluprazna ruina - danas je turistički šik. Jeste li to vidjeli kao problem?

- Produkcijski gledano, oko dvije godine obilazio sam lokacije kako bismo sasvim izbjegli taj turistički šik i jako sam sretan što smo uspjeli. Većina filma snimala se u okolici Grožnjana, ali važno je naglasiti da postoji i neka druga bezvremenska Istra koja me inspirira, a koja je često iza ugla. Zadnji kadar filma namjerno smo snimali usred turističke sezone u Rovinju, kako bismo upozorili na taj turistički kontekst koji, nakon otvaranja filma u Motovunu, namjerno zaobilazimo u širokom luku.

Veliki dio filma odvija se tijekom motovunskog festivala. Kako ste uspjeli “uglaviti” igrane scene u dokumentarni kontekst?

- Scene na Motovunu snimane su iz ruke, u stilu opservacijskog dokumentarca, a fikcijski kontekst im je dan tek u montaži putem VoiceOvera. Naravno, igrane scene uspjele su biti snimljene zahvaljujući sposobnosti improvizacije glumca Mladena Vujčića u ulozi Roka, koji je jedini imao zadatak na Motovunu doista glumiti. Stvarni kontekst koji Roka okružuje bio je ujedno jednostavno produkcijsko rješenje, jer smo na taj način besplatno dobili scenografiju i hrpu motiviranih statista.

Dosad ste bili poznati kao dokumentarist, i to politički vrlo angažirani. Ovaj film je prijelaz u fikciju, i to naizgled apolitičnu?

- Vjerujem da je politički kontekst, kako romana, tako i filma, moguće učitati, iako u ovom filmu nije riječ o eksplicitnim porukama. Ovaj film je tek donekle prijelaz u fikciju, jer se snimao na dokumentaristički način, ali dok je “Blokada” nastajala inspirirana otporom prema neoliberalnim obrazovnim politikama u Hrvatskoj, ovaj film je nastajao inspiriran otporom prema uvriježenim metodama pričanja priče i stvaranja filma.

Najvažnije nagrade na Puli ovaj ste put dobili vi i Jušić, oboje ‘83. godište. Je li to nekakva naznaka smjene generacija?

- Mislim da i Hana i ja svoje dugometražne filmove doživljavamo kao kontinuitet rada na našim ranijim kratkim filmovima, a jesu li ti filmovi u diskontinuitetu s ranijim generacijama, to je na kritičarima da procjene. Osobno se vidim više dijelom tradicije hrvatskog dokumentarizma i amaterizma, utoliko mi je teško govoriti o stilskim i produkcijskim generacijskim smjenama na razini visokobudžetnog hrvatskog igranog filma.

Hrvatski film posljednjih je godina bio poprište žestoke ideološke, zanimljive bitke koja ne jenjava. Kako gledate na to sve - je li dobar moj dojam da je vaša generacija filmaša nekako u tom “keč ez kenu” ostala po strani?

- Ni slučajno. Ideološke i interesne bitke itekako se odražavaju na financiranje filmova, na dostupnost tehnike i infrastrukture, ali i na stilske i tematske odluke u hrvatskoj kinematografiji i ne znam nijednog filmaša naše generacije koji o tome nema jasno mišljenje. Konkretno, i Hana i ja smo se javno zalagali za isključivanje Jakova Sedlara iz Društva hrvatskih filmskih redatelja jer je u svojem dokumentarcu o Jasenovcu koristio falsificirani dokument s ciljem povijesnog revizionizma.

Planovi za iduće projekte?

- Idući projekti su kratki dokumentarci. Film o paru seksualnih radnika koji za život zarađuju seksom pred webcamom te animirani dokumentarac “Mikrokazeta” na kojem radim s Ivanom Pipal. Osim toga, radim na mockumentary seriji “Kartoline” za HRT, o mjestima u Hrvatskoj u kojima se priča neobičnim dijalektima, u suradnji s Antom Zlatkom Stolicom, Katerinom Dudom, Darovanom Tušekom, Ivanom Pipal, Hrvoslavom Brkušić, Juricom Markovićem i Marijem Pućićem.