Maximiliana Schella često su uspoređivali s Emilom Janningsom: besmrtni protagonist “Plavog anđela” prvi je njemački glumac koji je dobio Oscara, davne 1929. za “Posljednju zapovijed” i “Put svega živog”, a Schellu je to prvom uspjelo nakon Drugog svjetskog rata, nagrađen je 1962. za sjajnu ulogu branitelja ratnih zločinaca u “Suđenju u Nürnbergu”.
Žestoki antinacist
Za razliku od Janningsa, on je bio žestoki antinacist, a nije bio ni njemački državljanin, s obzirom na to da je živio između Austrije i Švicarske: čim je 1938. proglašen Anschluss, njegovi su roditelji napustili Beč i preselili se u Zürich.
Kao mladić neko je vrijeme dvojio oko životne vokacije, bavio se čak i nogometom, upisao konzervatorij, a izbjegavao je glumu zato što je to bila profesija njegove majke, a i starija sestra Maria već je početkom pedesetih bila afirmirana glumica. Ipak, kad je to prelomio u sebi, u trenu je postao jedan od najtraženijih mladih njemačkih glumaca: ugledni Helmut Käutner - koji je 1954. proslavio Mariju Schell u “Posljednjem mostu” - povjerio mu je dvije godine poslije glavnu ulogu u hvaljenoj “Djevojci iz Flandrije”, već 1958. igrao je uz Marlona Branda u “Mladim lavovima” (navodno je u pitanju bila zabuna, preko njega su tražili njegovu sestru, no kad su ga vidjeli, dobio je istaknutu rolu deziluzioniranog njemačkog časnika u skupoj ekranizaciji romana Irwina Shawa). Ulogu za koju je dobio Oscara prvo je igrao na američkoj televiziji uživo, a kako je ostavio sjajan dojam, nije bilo prigovora što mu se ime našlo uz Spencera Tracyja, Marlene Dietrich, Judy Garland i Burta Lancastera.
Sjajan kao Hamlet
Istodobno je gradio i zapaženu kazališnu karijeru: legendarni Gustav Gründgens pozvao ga je u Hamburg, gdje je nastupao četiri godine, kad god je stigao, a za njihov oproštaj (Gründgens je 1963. umirovljen) igrao je Hamleta, koji se smatra jednim od najboljih na europskim pozornicama. Leonard Bernstein komplimentirao mu je na sviranju klavira, prevodio je na njemački Johna Osbornea i Shakespearea, poslije je od Curda Jürgensa preuzeo ulogu Jedermanna na Salzburškom festivalu, no od sedamdesetih se sve češće bavi režijom. I dalje su mu nudili dobre uloge - dobio je još dvije nominacije za Oscara za “Čovjeka u staklenoj ćeliji” (1975.) i “Juliju” (1977.) - međutim, sve češće je isticao da više voli biti iza nego ispred kamere.
Odnos sa sestrom
Njegova prva dva filma, lirična “Prva ljubav” (1970.) po Turgenjevu i “Pješak” (1973.), intrigantna analiza utvara nacističke prošlosti u suvremenom zapadnonjemačkom društvu, nominirana su za Oscara, a odlično su prošle i “Priče iz Bečke šume” (1979.), ekranizacija poznatog komada Ödöna von Horvátha. Bio je i iznimno vješt dokumentarist: naumio je snimiti portret Marlene Dietrich, no dok se dogovarao s filmskom legendom, ona je zaključila da se ne želi snimati. Ipak, zabilježio je njihov razgovor na magnetofonskoj vrpci i napravio neobičan dokumentarac “Marlene” (1984.), koji je također nominiran za Oscara. Najosobniji mu je svakako film “Moja sestra Maria” (2002.), u kojem se pozabavio odnosom sa sestrom, tada već teško psihički bolesnom: na premijeri se ona posljednji put pokazala u javnosti. Odlično se snašao i u operetama, njegova postava “Bečke krvi” Johana Straussa u austrijskom Mörbischu postigla je velik uspjeh.
U jugoslavenskoj kinematografiji gostovao je samo jednom, igrao je Đuru Šarca, čovjeka koji obučava pripadnike Mlade Bosne u “Atentatu u Sarajevu” Veljka Bulajića. Medijima je uvijek bio zanimljiv jer se družio s velikanima, od Orsona Wellesa i Bernsteina do Roberta Altmana i Jona Voighta: s potonjim se upoznao na snimanju “Slučaja Odesa”, dao mu je glavnu ulogu i u ekranizaciji komada Friedricha Dürrenmatta “Sudac i njegov krvnik”, a bio je i kum njegovoj kćeri Angelini Jolie.
Volio mlađe žene
Tri godine je ljubakao sa Sorayom, bivšom suprugom perzijskog šaha Reze Pahlavija, supruga mu je bila i poznata ruska glumica Natalija Andrejčenko, a lani je - nakon nekoliko godina “hodanja” - vjenčao Ivu Mihanovic, njemačku sopranisticu hrvatskog podrijetla, 47 godina mlađu od njega. Početkom ove godine preležao je upalu pluća, no zatim je morao na operaciju zbog bolova u leđima i nikad se nije probudio iz narkoze. Umro je u noći s petka na subotu u bolnici u Innsbrucku u 84. godini.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....