BIOGRAFSKI DOKUMENTARAC

MARADONA Filmsko evanđelje o sedam ključnih godina koje su stvorile nogometnog boga

 Screenshot: Youtube
 

Diego Armando Maradona - premda se često tvrdi oprečno - vjerojatno nije najbolji nogometaš svih vremena: od njega su vjerojatno veći i Cruyff i Pele i Messi. Ali, ni Pele, ni Cruyff, ni Messi neće nikad imati onaj kulturološki status koji ima Diego Maradona. Ni jednog od njih nije se slikalo u pozi Isusa ili sveca, nijedan nije bio predmet takve supkulturne fascinacije. Diego Armando Maradona imao je onu vrstu karizme koju ljudi u svim kulturama očito jednako vole: karizmu velikana s kojim se možete povezati jer je pun mana.

Upravo ta karizma - heroja koji je ujedno i protuha - tema je izvanrednog dokumentarca koji je u nedjelju prikazan na canneskom festivalu. Riječ je o filmu “Diego Maradona” koji kao redatelj potpisuje Britanac Asif Kapadia. Specijalist za biografske dokumentarce (među inim, o Senni i Amy Winehouse), Kapadia je odlučio napraviti dokumentarac sačinjen isključivo od arhivskih materijala. Također, odlučio se mudro ne baviti čitavim Maradoninim životom. Koncentrirao se na samo sedam ključnih godina u Diegovu životu: između 1984. i 1991. kad Maradona igra u Italiji i kad je njegova karijera povezana uz grad koji je drugi ravnopravni junak Kapadijina filma. A taj grad je Napulj.

Ugovor za Napoli

Maradona je već bio najskuplji nogometaš na svijetu kad je 1984. za tada rekordnih, a danas smiješnih 12 milijuna dolara potpisao ugovor za SSC Napoli koji u tom trenutku vodi dugogodišnji predsjednik Corrado Ferlaino. Cijelu prethodnu nogometaševu karijeru Kapadia u dokumentarcu svodi na kratko nizanje činjenica dok teče špica: igrao je za Argentinu Juniors, Bocu Juniors i Barcelonu, u Barceloni se zadržao dvije godine, često bio ozlijeđen, a klub nije osvojio ništa do jedan Kup.

Najskuplji igrač svijeta dolazi u klub koji je dotad osvojio samo dva Kupa i obično se grčevito borio za opstanak. K tomu, došao je u grad koji je pun kriminala, dugova, čak i kolere. Kapadia u film uvrštava i komentar francuskog TV dnevnika gdje spiker kaže kako je “najsiromašniji grad Italije i Europe kupio najskupljeg nogometaša na svijetu”.

Već prvi dan u novom gradu jasno je dao naslutiti da ludilo kreće. Maradonu je nakon press konferencije na stadionu San Paolo dočekalo 85.000 ljudi, a on pred njima žonglira loptom. Na presici jedan od novinara pita Maradonu je li svjestan da u Napoliju ima Camorrina novca, a bijesni Ferlaino ga izbacuje iz dvorane.

Stigavši u novi grad, Maradona prvi put otkriva realitet klasnih i regionalnih podjela tadašnje Italije. Za Sjever, i Napulj i napuljski klub bili su “afrikanci”. Film s fasciniranom potankošću prikazuje navijače sjevernih klubova kako Napoliju pjevaju “Napulj koma/Napulj kolera/slivnik Italije” ili transparente na kojima piše “Napulj, operite se”. Te predrasude i prijezir bogatih kao da su probudili prkos u argentinskoj bitangi koja je sama odrasla u Villi Fiorito, faveli Buenos Airesa. Kapadijin film tako donosi - primjerice - jedan video iz Maradonine kuće u kojem Diego trogodišnju kćer uz mikrofon uči skandirati “Juve/jebi se!, Milan/jebi se!” Možete li - zaista - zamisliti Cristiana Ronalda da dijete uči prostačiti protiv “Barcelone”?

SP u Meksiku

Relativno rano u filmu Kapadia obrađuje jamačno najslavniji trenutak Maradonine karijere - Svjetsko prvenstvo u Meksiku 1986. Bilo je to prvenstvo na kojem je jedini put postao prvak svijeta, premda u njega i argentinsku ekipu nisu vjerovali čak ni u Argentini. No, mit o Diegu nije zapečatilo finale u kojem Argentina pobjeđuje Njemačku 3:2, nego četvrtfinalna utakmica u kojoj je prvo prevarantski Englezima dao gol rukom, a onda tri minute kasnije dao još jedan gol nakon što je naredao sedam engleskih igrača.

U Kapadijinu filmu Maradona ponavlja ono što je o “Božjoj ruci” rekao u više navrata, pa i u Kusturičinu dokumentarcu “Maradona by Kusturica” iz 2008. Bilo je to nakon falklandskog poraza, rekao je, a na Engleze je bio toliko ljut da bi učinio sve. Ta je utakmica dovršila Maradonin mit. “Oba su njegova lica tu”, kaže u filmu jedan sportski novinar, “ono probisvijeta i ono genija”.

Kao prvak svijeta Maradona se vraća u Napulj gdje će 1986./1987. odigrati najvažniju sezonu svoje karijere. Napoli prvi put u povijesti postaje prvak, grad je u deliriju, a na napuljsko je groblje netko stavio transparent “Ni ne znate što ste propustili”. U Napulju kult Maradone nakon tog dana više ne poznaje granica. Oslikavaju mu murale i freske na kojima leži u krilu gradskog patrona Sam Gennara, a jedna medicinska sestra je nakon rutinskog vađenja krvi sačuvala ampulu s njegovom krvlju i odnijela je u katedralu gdje se od srednjeg vijeka čuva krv sveca zaštitnika Gennara. Maradona je bog koji hoda, a s tim ludilom počinju i sve ozbiljniji problemi.

Manji dio problema su ženske - Maradona, među ostalim, prijateljici svoje sestre napravi nepriznato dijete. Veći dio je Camorra. Maradona se od prvih napuljskih dana motao u krugu camorrističke obitelji Giuliano, što film dokumentira valjda desecima fotografija. Treći je problem bio kokain. Diegovo rekreativno partijanje malo-pomalo se pretvara u pravu ovisnost.

Kad se govori o Maradoninoj loptačkoj karijeri, većini će ljudi prvo pasti na pamet “Božja ruka” ili scudetto 1987. No, Kapadia kao dramaturški obrat filma uzima jednu utakmicu o kojoj se obično nikad ne govori, a koja je prema njegovu mišljenju početak kraja. Bila je to polufinalna utakmica Svjetskog prvenstva u Italiji 1990. koju je odigrao za Argentinu upravo protiv domaće Italije, i to upravo u svom Napulju.

Penal za pobjedu

Na tom turniru - na kojem je domaćin - Italija igra dobro i ima velike ambicije. Argentina igra blijedo i muči se, ali prolazi. Kao ilustraciju Kapadia u film uvrštava prizore iz četvrtfinalne utakmice protiv Jugoslavije, uključujući trenutak kad Tomislav Ivković Maradoni brani penal. Talijanska svjetina Maradoni s mržnjom zviždi gdje god se igra. Na koncu, Italija i Argentina se susreću u polufinalu, a talijanski je organizator napravio pogrešku što nije predvidio da bi se u Napulju mogli susresti Maradona i Italija.

Domaći “bog” uoči utakmice će se obratiti Napolitancima. Njegova je poruka jasna. Na drugoj su strani igrači koji igraju u klubovima bogatog Sjevera koji vas prezire. Na ovoj strani sam Ja, Vaše Božanstvo, koji sam vam donio toliko sreće. Zaista, Napolitanci, zašto biste uopće navijali za tu Italiju, a ne za mene? Diego je cepinom udario u pukotinu talijanske nacije.

Na koncu, Argentina će to polufinale neočekivano dobiti, a zadnji ključni penal zabit će Diego. Za Talijane, to je bila točka na i. Koji tjedan kasnije u novinskoj je anketi Maradona izglasan kao najomraženiji stanovnik Italije, mrži čak i od mafijaša i političara. “Dotad je Maradona bio zaštićen: zaštićen u medijima, policiji, sudu. Sada više nije bilo te zaštite.”

Koji mjesec kasnije u operaciji prisluškivanja narkomafije napuljska će policija snimiti dva audija koja čujemo u filmu: Maradone koji naručuje kokain i kurve. Na koncu Maradona pada na doping-testu i dobiva kaznu koja se danas čini blaga, ali je 1991. bila drakonska: godinu dana suspenzije. U tom trenutku već je debeo i fizički nemoćan.

Premda će do kraja karijere odigrati još 60-ak utakmica, njegova je karijera gotova. “Kad sam došao u Napulj”, kaže u filmu Maradona, “dočekalo me 85.000 ljudi. Kad sam odlazio, nije bio ni jednog jedinog.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 23:30