Mala kulturna senzacija: Mađarski film iz 1918. najstarija je sačuvana produkcija nastala u Hrvatskoj

Ako se u četvrtak uvečer niste zatekli u Institutu Liszt, Mađarskom kulturnom centru u Zagrebu, nedaleko od Gradske kavane na Trgu bana Jelačića, propustili ste kulturni događaj godine. Tamo je, naime, prikazana "Afrodita", mađarski nijemi film iz 1918., po svim dostupnim podacima najstarija sačuvana produkcija nastala u Hrvatskoj. Dosad su naši filmski povjesničari uglavnom čeprkali po njemačkim, češkim, austrijskim i talijanskim arhivima, štošta su našli, no ništa ovako vrijedno. Pritom je taj dragocjeni film otkriven u Nacionalnom filmskom arhivu u Londonu, gdje su ga našli suradnici festivala Il Cinema Ritrovato iz Bologne, već dugo vremena najcjenjenije filmske smotre kada su nijemi i rani zvučni filmovi u pitanju. Odatle je "Afrodita" razmjenom dospjela u Mađarski nacionalni filmski arhiv u Budimpešti, gdje je i restaurirana. Zato i ima engleske podnaslove koji variraju od rutinskog nizanja slova do lijepih likovnih vinjeta.

Za otkriće "Afrodite" na našim prostorima najzaslužniji je dramaturg Hrvoje Ivanković. Tijekom priprema za knjigu o filmovima i televizijskim serijama, za koje je Dubrovnik poslužio kao lokacija, malo-pomalo ustanovio je da se za njega pravo filmsko blago krije u Mađarskoj. Tamo je desetih godina prošlog stoljeća došlo do prave filmske eksplozije. Godine 1918., kada je nastala "Afrodita", u toj zemlji su snimljena 102 filma, produkcijske kompanije nastajale su jedna za drugom, a redatelji Mihály Kertes (kasnije Michael Curtiz) i Sándor Korda (u Engleskoj se prozvao Alexander Korda) već su bili poznata imena, uostalom kao i glumac Bela Lugosi, koji je također trebao snimati na dalmatinskoj obali, ali imao je previše drugih angažmana.

Kako su Mađari dospjeli u Dubrovnik? Pa trebale su im egzotične lokacije, kad se radnja odigravala na moru, obično bi se snimalo na Balatonu, što je dočekivano s podsmijehom. S Italijom su bili u ratu, a jedina moguća alternativa bila je jadranska obala, čiji je južni krak bio čvrsto u sastavu Austro-Ugarske. Za otkriće Dubrovnika najzaslužniji je redatelj Jeno Illés koji je 1916. naumio tamo snimati svoj film "Monna Vanna", u kojem je jednu od glavnih uloga igrao Alfréd Deésy, što će se poslije pokazati sudbonosno. Illésov film zasad je nepovratno izgubljen, ali je Deésy upamtio boravak na dubrovačkim lokacijama i odlučio se tamo vratiti, ponio je deset scenarija od kojih su se neki većim dijelom odigravali u Dubrovniku, a u nekima je grad na moru bio tek ukras. Deésyjeve pustolovine živopisno dočarava Hrvoje Ivanković u publikaciji "Počelo je con un ballo all'ungherese" (Aster kulturno društvo - Dubrovnik, Manifestacija Tišina molim!), koju ste mogli dobiti u zagrebačkom Mađarskom kulturnom centru, a koja će biti proširena u već spomenutoj knjizi u nastanku, o Dubrovniku kao ultimativnoj filmskoj lokaciji na ovim prostorima.

Najvažnije je otkriće da je "Afrodita", jedan od dva u cijelosti sačuvana Deésyjeva filma, nevjerojatno zanimljivo ostvarenje. Prvih pola sata sve se odigrava u filmskim studijima, gdje imućni Princ od Medine (Gyula Margittay) od slikara Giovannija (bivši operni pjevač Richárd Kornay) naručuje Afroditin portret i zaljubljuje se u model - Juliju (Anni Góth). Djevojka nevoljko pristaje na ponuđeni brak, nju i Giovannija ne vežu samo poslovni odnosi, a kad ih jednom zatekne kako se grle, princ dobije srčani udar i umre. Zbog lukavo sastavljene predbračne oporuke, Julia ne može uživati sudbinu "vesele udovice", ali je s Giovannijem ipak dobila dijete, kćer Marianne (kao odraslu glumi je Klára Petardi) koja postaje prijepor između bivših ljubavnika. Štošta je toga tu utrpano, i natruhe pedofilije, i traume zbog incesta, no tada dolazi do melodrame zabuna jer nitko od mladih zapravo ne zna s kim je u rodu, a s kime nije. Deésy je prilično vješto režirao film, u početku ima spektakularnih scena, koje su - kako sugerira moj kolega Daniel Rafaelić - možda djelomično cenzurirane jer Velika Britanija nije odobravala raspusnost koja je vladala u ostatku Europe, pogotovo u Njemačkoj i Francuskoj, a sigurno se i Mađarska povela njihovim primjerom.

Film je vizualno vrlo efektan, pogotovo u scenama u kojima dominiraju Dubrovnik i okolica, Deésy je sklon filmskim trikovima koje vrlo znalački koristi (upotrijebio je neku vrstu ranog split-screena, spojio je dvije scene, ali koje se odigravaju u različitim razdobljima), "iris" mu je omiljeni filmski znak za prelazak na drugu sekvencu, ukratko tu ima svega. Zapravo, po ambicioznosti to je suvremeniji film od koprodukcija koje su u nas nastajale tridesetih godina. "Afrodita" je film čiju bi kopiju čim prije trebala nabaviti Hrvatska kinoteka jer je dobro znati da nam je kinematografija počela s nečim tako ambicioznim. Dobro, to nije hrvatski film, ali po mnogo čemu polažemo na njega pravo.