ZAGREB - Iako politički diskurs očevidno ne može bez bajki, onom bajkovitom u politici ne bi trebalo biti mjesta, jer, koji bi političar svoje bljezgarije započeo notornim “bilo jednom” te ih, sukladno definiciji, smjestio u kontekst koji, lišen uvjeta i kategorija svijeta kakav navodno jest, povrh svega još i ne postavlja zahtjeve za realnošću?
Svaki? No, dobro, neka je i tako, ali koja bi bajka voljela da je ispriča političar? Jer kod svake dobre bajke važno je tko je priča, kada i zašto, a potom valjda i kome.
Ludilo korektnosti
Stare poput čovječanstva ili bar svojih zapisivača, bajke su s mijenama epoha mijenjale svoje fabule i interpretacije, zadržavajući tek svoju temeljnu strukturu arhetipskih aktera i čarolija.
Posljednjih dekada bajka se čini kadrom da otrpi sve, od seksualnih konotacija, kojima je psihoanaliza nakitila sva ona vretena, nagrizene jabuke i crvene kabanice, u kojima kao djeca nismo vidjeli ništa zazorno, do političke korektnosti, koja u svom ludilu više ne dopušta da car bude gol, već, eto, “promovira odjevno-opcionalan životni stil”.
Tako je postalo diskutabilnim smiju li se trojica građevinski izazvanih praščića tako bahato iživljavati nad nadmudrenim vukom, odnosno izvjesnim da je Trnoružica svoje menstruacije i defloracije odvalila kroz trinaest lunarnih mjeseci drevne vještičje godine.
Kod nekih autora, poput Nijemca Hansa Traxlera , pročitat ćemo, pak, “istinu o Ivici i Marici” (1963), dokumentima potkrijepljen kriminalistički triler o izumiteljici medenjaka Katharini Schrader, koju, ne bi li se dokopali recepta, u 17. stoljeću ubijaju i kao vješticu difamiraju nirnberški dvorski pekar Hans Metzler i njegova sestra Greta.
Istina o Ivici i Marici
U suvremenim bajkama, koje su trenutni vrhunac dostigle u literarno-filmskoj trakavici “Sumrak” Amerikanke Stephenie Meyer, uzalud ćemo tražiti terapijski učinak, što ga je pred trideset i koju godinu bajkama atestirao psiholog Bruno Bettelheim, isti onaj koji je u fabuli Trnoružice dešifrirao dramatiku adolescencije.
Ipak, adolescentska drama tematski okvir “Sumraka”, načičkana vampirima i vukodlacima kao banalnim protagonistima dobra i zla, karakterizira toliko točno da ćemo ga, htjeli-ne htjeli, upisati u same temelje suvremenog filmskog pristupa bajci, za koji teško da ćemo pronaći bolji primjer od netom lansirana uratka “Crvenkapa” (Red Riding Hood) američke redateljice Catherine Hardwicke, koja potpisuje i ekranizaciju prvog dijela “Sumraka”.
Jer, ako je sumrak bajkovit, a jest, svaka prava bajka ima da bude sumračna. Jer, gotički u “Crvenkapi” nije samo soundtrack, već i protagonisti.
Bajka, dometnut će zagrebački etnolog Tomislav Pletenac, “pruža nam mogućnost suočavanja sa subjektom nagona, koji užitak vidi u odgađanju želje, s onim u nama što nije mrtvo i prati nas unatoč svim pokušajima da ga se riješimo”.
U tome se, dakle, krije i razlog činjenici da su “glavni likovi bajki tako bezvremenski lijepi da na drugo čitanje mogu postati užasne tvorbe beskonačne reiteracije nagona”. Horor? Da, ali s mjerom.
Djetinje čistu, pomalo naivnu Crvenkapicu, koju bi Charles Dickens po vlastitom priznanju tako rado bio uzeo za ženu, susrest ćemo ovaj put u stasalom izdanju bezvremenske vršnjakinje Belle Swan, koja pod imenom Valerie razvija strast prema crvenim kabanicama, upleće se u naporan ljubavni trokut i sudjeluje u spašavanju šumskog sela od terora zla vukodlaka, u kojem, da klišeji budu zadovoljeni, prepoznaje još i vlastita oca.
Voljeno biće ovaj put nije vampir, već socijalno isto tako upitan drvosječa, koji će naklonost protagonistkinjine obitelji steći tek kad par puta muški opali sjekirom po dlakavu zloduhu.
Taj, pak, po svojim crnim konotacijama može biti posuđen iz ranijih ekranizacija vukodlačkog mita, ali i izravno iz “Sumraka”. Za sitničave gledatelje recimo još i ovo: baka se pojavljuje, mudra je, premda ne osobito stara, dok lovca kao zaseban lik zamjenjuje čitavo selo, koje vukodlaku isprva poslušno žrtvuje janjad i prasad, ali se zbog njegove nezasitnosti stvari staju komplicirati.
Degradacija vukodlaka
Valja zamijetiti da Crvenkapa ovaj put ženske čari koristi s nešto više samosvijesti, kao što je, uostalom, i Alice u zemlju čuda na velikom ekranu prošle godine zakoračila nijansu suverenije, ali i da šumsko horor-okruženje “priče o generacijskom kontinuitetu”, kako “Crvenkapicu” tumači Pletenac, nije baš sasvim bez predloška u predajama starine.
U najstarijim verzijama bajke, koju je koncem 17. stoljeća prvi objavio Charles Perrault , djevojka se na svom putu do bakine kuće zaista susreće s vukodlakom, koji je mami u krevet i proždire.
Poput Belle Swan
S vremenom, mitski vukodlak degradirat će se u sasvim običnog vuka koji govori, dok će braća Grimm 1812. u priču uvesti i ulogu lovca-spasitelja. Bajka će kasnije proći još mnoge redakture, od Ludwiga Tiecka i Alphonsea Daudeta do Angele Carter ili Tanith Lee, pa će tako protagonistima sladiti i neobuzdana baka, vuk će biti vegetarijanac, a Crvenkapa katkada lezbijka.
U svjetlu takvih bljeskova mašte aktualna “Crvenkapa” svakako nije najgore što nam se moglo dogoditi na filmskom platnu, ali po mišljenju kritike daleko je i od najboljeg. Tko zna, možda bajka nakon “Sumraka” ili “Harryja Pottera”, ali i siline horora, kojim obiluje popularna kultura današnjice, naprosto proživljava krizu, koja joj priječi smislen povratak vlastitim korijenima. A možda bi se, s pravom ili ne, moglo postaviti pitanje što je zapravo preostalo od “bilo jednom…”
Odgovor na njega dat će zacijelo nove ekranizacije starih bajki, u kojima, toliko bi moglo biti sigurno, također neće nedostajati poetike “Sumraka”. Jer ona nedefinirana, nikad dokraja seksualno konotirana, a opet i psihoanalitički intonirana žudnja, kojom Stephenie Meyer tako uspješno prodaje svoju sumračnu maglu, odjekuje više nego jasno i u riječima Crvenkapina vukodlaka: “Jedan ugriz… i bit ćeš kao ja!”