Kad sam pripremao razgovor s Bogdanom Žižićem o dokumentarcu "Jasenovački memento", bilo je to u proljeće 2017., ne tako dugo nakon što je Jakov Sedlar dobio nagradu grada Zagreba za svoj sramotan film "Jasenovac - istina", redatelj mi je dao dva diska, na jednom je bio njegov kratki film "Dragi Vincent", o imaginarnoj prepisci slikara Dragutina Trumbetaša i njegove "srodne duše" Vincenta Van Gogha, a na drugom je bila nova verzija dokumentarca iz 2001. "Damnatio memoriae ili udar na sjećanje", o uništavanju spomenika NOB-u tijekom devedesetih. Posebno me upozorio da pogledam ovaj drugi, o kojem sam suzdržano - odnosno umjereno negativno - pisao u vrijeme premijere, prigovarajući da je provokativnu temu razvodnio proširenim povijesnim kontekstom, uspoređujući je sa sličnim devastiranjem spomenika u Austro-Ugarskoj i poratnoj Jugoslaviji - i rekao mi: "Usvojio sam neke vaše primjedbe." I zbilja, kad je otpao povijesni balast, to je sad bio puno oštriji film, jedan od najsugestivnijih u njegovu opusu. Jako mi se dopao i "Dragi Vincent", kojem Trumbetašova osobna naracija daje vrlo osobnu notu (iako ga nećete naći u većini njegovih filmografija, koje su uglavnom očajne, no za informaciju, prvi put je prikazan na ZagrebDoxu 2007.).
Žižiću, koji je umro u četvrtak, bilo je 86 godina, i jedan je od najneobičnijih stvaralaca u hrvatskoj kinematografiji. Rođen je u Solinu, diplomirao pravo, međutim, nakon godinu dana gnjavaže s brakorazvodnim parnicama, objeručke je prihvatio ponudu svog dobrog znanca Marijana Matkovića, tada umjetničkog direktora Zagreb filma, da prijeđe u to poduzeće. Nije se baš znalo što će tamo raditi, no u jesen 1964. Sava je poplavila Zagreb, voda je nadrla sve do Studentskog centra, gradonačelnik Pero Pirker alarmirao je Matkovića da to treba zabilježiti filmskom kamerom, a kako su svi redatelji bili zauzeti na drugim projektima, priliku je iskoristio početnik Žižić: na raspolaganju je imao dvije kamere, čamce, pouzdanu ekipu i snimio dokumentarac "Poplava", koji je i danas vrlo često na televizijskim programima (a neki su kadrovi korišteni i u seriji Vinka Brešana "Dnevnik velikog Perice").
Već 1966. našao je novu atraktivnu temu, pripremalo se otkrivanje spomenika žrtvama Jasenovca, atraktivne skulpture Cvijet nade visoke 24 metra koju je dizajnirao beogradski arhitekt Bogdan Bogdanović. Žižić ga je upoznao, kasnije su postali i prijatelji, te odlučio zabilježiti tu manifestaciju. Ni njegov direktor fotografije Branko Blažina nije slutio što će se dogoditi na otvaranju, da će narod pohrliti prema spomeniku i prije no što su završili prigodni govori, a te silovite vizualne zabilješke tek su neke od onih kojima se film "Jasenovac" mogao pohvaliti: finale je predstavljao trk bijelog konja uz vlak u kojem se nalazila filmska ekipa, potpuno neočekivana zgoda koju je Blažina spretno zabilježio.
Žižić je poslije stasao u jednog od najvažnijih hrvatskih i jugoslavenskih redatelja, kratki dokumentarni i igrani filmovi dobivali su nagrade na domaćim i međunarodnim festivalima ("Pohvala ruci", "Otkopčati dugme", "Madeleine, mon amour!", "Putovanje", "Gastarbajter", "Presa" i dr.), prva dva duga igrana filma - "Kuća" i "Ne naginji se van" - pobrala su Zlatne arene na festivalu u Puli, no oni kratki kao da su ostavili jači dojam. "Pohvala ruci" iz 1968., o violinama koje izrađuje majstor Ivan Hus, oduševila je i Johna Griersona, škotskog doajena te filmske vrste, a u "Gastarbajteru Trumbetašu" (1977) prvi put se pozabavio slikarom kojem će poslije posvetiti "Dragog Vincenta", i to neposredno prije no što će mu zaprijetiti zatvor.
Tema iseljeništva ga je opsjedala, nakon "Ne naginji se van" (1977), u kojem je otkrio Ivu Gregurevića, snimio je puno slojevitije ostvarenje "Rani snijeg u Minhenu" (1984), baveći se više ne tako naivno čežnjom za rodnim krajem, a u drugoj polovici osamdesetih bio je direktor Zagreb filma, a dao je otkaz 1990., kako kaže, "zbog prebrajanja krvnih zrnaca" (otac mu je bio Hrvat kojeg su nasmrt pretukli talijanski okupatori, majka Srpkinja), a za sve je bio kriv izvjesni moćnik u hrvatskoj kulturi i politici. Žižić ga izravno ne imenuje, ali takav utjecaj mogao je imati samo Antun Vrdoljak.
Kako je bio iznimno obrazovan i družio se s drugim umjetnicima, kad je čuo da njegov prijatelj, dizajner i slikar Alfred Pal želi posjetiti Vukovar, pratio ga je kamerom i snimio "Jednu vukovarsku priču", o Palovim dječačkim godinama, kad je židovsko podrijetlo najčešće značilo neminovan odlazak u koncentracijski logor. U novoj Jugoslaviji Pal je imao druge probleme, dvaput su ga slali na Goli otok, pa je devedesetih htio ponovno vidjeti mjesta svoga stradanja. I opet je Žižić bio uz njega, a dokumentarac "Goli otok" dobio je 1994. nagradu filmske kritike Oktavijan. Dugi igrani film "Cijena života", za koji je scenarij napisao s Fabijanom Šovagovićem, nije tako dobro primljen, štoviše, bavio se zlostavljanjem hrvatskih zarobljenika na srpskom gospodarstvu, no ako ga stavimo u okvire vesterna, cjelina čak i može funkcionirati. Zato su poduži dokumentarci "Damnatio memoriae" (nova verzija), "Vlado Gotovac - Moj slučaj" iz 2008. i već spomenuti "Jasenovački memento" efektno zaokružili jedan izuzetan opus.
U poznom razdoblju Žižić se istakao i kao pisac, u izdavačkom poduzeću Durieux objavio je knjige "Gorući grm: Alfred Pal - život i djelo", "Josip Bepo Karaman i Split njegova doba", a osobito je dobro prihvaćena knjiga memoara "Pješčana ura - sjećanja na Solin, Split, Pulu i Zagreb". Za kraj je možda najbolje upotrijebiti rečenice kojima je na zagrebačkom Festivalu tolerancije predstavio film "Jasenovački memento": "U školskim udžbenicima o Jasenovcu se ne piše, djecu se o tome ne uči. I to je jedan od razloga da nakon 50 godina ponovno govorim o toj temi i želim naučiti djecu o zločinima u Jasenovcu. Ovaj film je prepun činjenica o tim zločinima. Prikazivat će se 22. travnja, na dan spomena na proboj zarobljenika u Jasenovcu, ali to, nažalost, neće biti dan kada će hrvatski narod biti ujedinjen da oda počast žrtvama u tom logoru."
Treba istaći da je Bogdan Žižić dobio republičku nagradu Vladimir Nazor za životno djelo, kao i Red Danice hrvatske s likom Marka Marulića.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....