NOVI EUROPSKI MINIMALIZAM

'Majka asfalt': Antibožić bez štalice, ali sa sretnim krajem

Riječ je o ozbiljnom mada nesavršenom pokušaju, starinski angažiranom filmu

ZAGREB - U nedavnoj anketi svjetskih kritičara koju je organizirao britanski Sight and Sound, istaknuti meksički kritičar Leonardo Garcia Tsao okomio se na dominantni trend minimalističkog hiperrealizma . “Nakon deset godina taj je trend postao jednako formulaičan i konvencionalan kao i Hollywood…Uhvatite se baroka, dečki!” napisao je Meksikanac.

Rumunjski virus

Ova diskusija događa se upravo u trenutku kad “novi minimalizam” postaje dominantan i u hrvatskom filmu. Tako se “rumunjskim virusom” zarazio i Dalibor Matanić, produktivni zagrebački redatelj koji je u nizu od pet filmova nastalih u ovoj dekadi mijenjao žanrove, teme i ambijente, ali ga je u pravilu karakterizirala “maksimalistička” stilizacija.

Početak Matanićevog novog filma vodi nas ravno u srce novog europskog minimalizma. Junakinja filma mlada je zagrebačka majka Mare ( Marija Škaričić) koja sa suprugom Jankom ( Janko Popović Volarić ) vodi konvencionalan brak, ide u šo-ping i na misu. Uoči Božića, bračne trzavice dvoje junaka kulminiraju i Janko joj zalijepi pljusku. Mari je prekipjelo, pa kupi dijete, sjeda u automobil i napušta muža. No, Mare ne može početi samostalan život jer je nedavno dobila otkaz. Mater joj je u Njemačkoj i ne podržava je u brakolomstvu. Odlazi kod prijateljice ( Lana Barić), ali tamo nailazi na neprijateljski doček njenog muža ( Franjo Dijak).

Do tog trenutka “Majka asfalta” perfektan je, dosljedno čist primjer dardenneovskog europskog realizma. Film je vrlo precizan, stilski krajnje jednostavan, uvjerljiv u ambijentaciji i izvrsno glumljen. Janko Popović Volarić iznenađujuće je dobar kao frustrirani muž kojeg izjeda prigušeni gnjev, a malim, izvrsnim epizodama stvar zaokružuju Lana Barić i Franjo Dijak.

Uvjerljiv ambijent

U trenutku kad je potrošio svoj socijalni “high concept” Matanić, međutim, kao da nije bio posve načistu u kojem bi smjeru film zaputio. Glavna junakinja i dijete lutaju zimskim gradom, drijemaju po praznim uredima i parkiralištima, a njihov “antibožić” bez štalice poprima elemente biblijske parabole. Na koncu, majka i sin nailaze na osamljenog čudaka, noćnog čuvara šo-ping centra ( Krešimir Mikić ). U tom trenutku, gledatelju se čini da će se “Majka asfalta” poigrati arhetipom ljepotice i zvijeri ili čak skrenuti prema trileru. Matanić se, međutim, nije odlučio na to, napušta Mikićev lik i na koncu filma (ako mi je dopušten “spoiler”) ponovo spaja obitelj: Janko gura Marin auto koji je zapeo u ledu.

Propali projekt obitelji

Drugi dio zatrpan je visoko metaforičkim motivima kao što su auto umjesto jaslica, salon namještaja kao surogatni dom ili završni prizor, kad Janko sizifovski gura propali projekt obitelji kroz parking samoposluge. Ta visoka metaforičnost Matanićev film povremeno čini i “previše prohodnim”, preočito čitljivim.

Bez obzira na te slabosti, drago mi je da je “Majka asfalta” nastala. Riječ je o ozbiljnom premda nesavršenom pokušaju, filmu koji predstavlja kino publici dvoje novih izvrsnih glumaca (Popović Volarić i Barić). U trenutku kad je kapitalizam neumoljivo skršio tradicionalnu obitelj pretvorivši je u golu ćeliju za potrošnju, “Majka asfalta” se pojavljuje kao starinski angažirani film koji o svemu tome - za početak, govori.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 10:28