Sumnjam da je puno naših gledatelja čulo za Maïwenn (neće vam puno pomoći ni njezino krsno ime Maïwenn Le Besco). A opet, ona nije samo glumica, nego režira i piše scenarije za filmove u kojima nastupa. Jedan primjer: “Peti element” Luca Bessona bio je jedan od najvećih hitova u nas, a u njemu je ona dočarala Divu, biće tko zna odakle u galaksiji, poprilično deformirano, ali na svoj način atraktivno. Potpuno je plava i izvodi nevjerojatne kolorature sa svojim glasom. Diva vas je odbijala ili privlačila, ovisno o ukusima. Majka Catherine Belkhodja je alžirskog podrijetla i nastojala je svoju kćer što prije ugurati u show business. Tako je Maïwenn već kao djevojčica igrala dosta veliku ulogu u trileru “Samrtno ljeto”, poslije je taj lik preuzela Isabelle Adjani, kad je dovoljno odrasla da se osveti huliganima koji su je zlostavljali. Poslije se udala za redatelja Luca Bessona, unatoč tome što je bila maloljetna, i igrala u njegovu filmu “Leon: Profesionalac”, prekinula je karijeru jer je s Bessonom dobila dijete, a vratila se na ekrane tek u “Petom elementu”. Taj je film po nju bio donekle koban, Besson se zaljubio u glavnu glumicu Millu Jovovich i Maïwenn je postala samohrana majka. Nije baš da je ostala bez posla, igrala je u nekoliko zapaženih filmova, među kojima je bila “Krvava romansa” u režiji Alexandera Aje, no tijekom rada na tom ultrahororu procijenila je da svakako želi režirati filmove u kojima i glumi. U prvi film, “Oprostite” (2006.), uložila je vlastita sredstva, što je njezin bivši suprug nazvao ludošću i opomenuo je da to nikad više ne radi. Poslije, kad je vidio film, rekao je da je bila u pravu, jer je priča ionako bila autobiografskog karaktera. Slično je bilo i s njezinim drugim ostvarenjem, “Sve o glumicama” (2009.), u kojem je igrala sebe kako snima dokumentarac, no definitivni proboj uslijedio je s krimićem “Polisse” (2011.), provokativnim filmom o potrazi za pedofilima, koji je dobio nagradu žirija u Cannesu i 13 nominacija za nagradu César. Njezin film “Moj kralj” (2015.) primljen je u službeni program kanskog festivala, a Emmanuelle Bercot dobila je Zlatnu palmu za najbolju žensku ulogu.
Njezin najambiciozniji projekt je “Jeanne du Barry”, koštao je 22 milijuna eura, ali je obilato financiran iz filmskih fondova. Madame du Barry, kao što znaju stari tračeri, bila je ljubavnica Luja XV., navodno posljednja, a o njoj su se snimale biografske melodrame još u razdoblju nijemog filma. Dostatno je spomenuti prvu vamp ikonu Thedu Baru (1917.) i ništa manje slavnu Polu Negri (1919.) u filmu Ernsta Lubitscha, a u razdoblju zvuka utjelovile su je Dolores Del Rio (1934.), Lucille Ball (1943.) i Martine Carol (1954.). Manje je poznato kako je nesretnica završila, odao ju je vlastiti sluga, nakon što ga je ona napala da se pridružio jakobincima. Smjesta su je bacili u zatvor i pogubili 1793. Maïwenn je, naravno, htjela igrati i glavnu ulogu, što nije bio problem, jer je njezina prethodnica bila Asia Argento, i to u filmu “Marie Antoinette” Sofije Coppole, koji je miješao rock glazbu i krinoline.