Turski su radnici u Njemačku došli početkom 1960-ih, u isto vrijeme kad i oni iz bivše Jugoslavije. Slabo obrazovana radna snaga, velikim dijelom iz ruralne Anadolije, ekonomski emigranti, došljaci iz drugačije kulture, stigli su s namjerom da ostanu nekoliko godina, mnogi naposljetku u Njemačkoj proveli cijeli život. Nostalgiju, tugu i čežnju za domom "liječili" su glazbom, muzika je čuvala i hranila dio kolektivne memorije, pomagala u njemačkoj svakidašnjici.
Dokumentarac "Ljubav, smrt i njemačke marke" njemačko-turskog redatelja, sina emigrantske obitelji, Cema Kaye govori o subkulturi turskih gastarbajtera, duhu jednog vremena, pripovijeda o migrantskoj kulturi otpora građenoj na radničkoj solidarnosti i na suprotstavljanju rasizmu. Glazba nije bila samo emotivno utočište, već medij u kojem su progovarali o svim problemima života u Njemačkoj.
"Jugoslaveni su uglavnom radili u južnim njemačkim pokrajinama, većinom u Bavarskoj i Baden-Württembergu, bliže kući.
To je značilo da su do svojih gradova i sela mogli stići za svega dvanaest do petnaest sati. U usporedbi s Turcima to je bio kratak put. Zato jugoslavenski radnici, u usporedbi s turskim, nisu razvili tako snažnu kulturološku infrastrukturu, Turci jesu jer je Turska bila daleko.
Kući se uglavnom putovalo automobilima, ponekad autobusima, vožnja je trajala dva, tri dana. Cijelo vrijeme vrtjele su se kazete s turskom glazbom.", pripovijeda u razgovoru za Jutarnji list redatelj Cem Kaya koji je istražujući za film u kojem je puno do tad neprikazanog arhivskog materijala nailazio i na materijale o radnicima iz bivše Jugoslavije.
"Ljubav, smrti i njemačke marke" osvojio je nagradu publike za najbolji dokumentarni film sekcije Panorama ovogodišnjeg Berlinalea, nominiran je za nagradu Njemačke filmske akademije, a u distribuciji Restarta u hrvatska kina dolazi 20. travnja.
Autor Cem Kaya gostovati će na projekcijama u Zagrebu (Dokukino KIC) i Puli (Društveni centar Rojc).
Zanimljivo je da je turska glazba, nastala među emigrantima, vremenom stizala u Tursku, u uglavnom ruralne dijelove, da su ti pjevači i svirači postajali zvijezde u Turskoj nakon što su karijeru već imali među turskim radnicima u Njemačkoj.
"Kazete su u turska sela stizale s radnicima koji bi dolazili na godišnje odmore. Pjesme su često govorile o životu i problemima Turaka u Njemačkoj, bila je to specifična tematika i poetika. Bilo je i onih koji su pjevali satirične stihove, ali mnogi pjevači puno su pjevali o teškim uvjetima rada u tvornicama ili o skučenim sobicama gdje je po četvoro ljudi živjelo u malom prostoru. Pričali bi i o hijerarhiji u njemačkom društvu, o tome da turski radnici redom rade loše poslove koje Nijemci ne žele raditi. Pjevali su o tome da ne znaju dovoljno njemački da odgovore onima koji su prema njima neljubazni, grubi, nepravedni. 1980-ih počinju pjevati o ksenofobiji, rasizmu, diskriminaciji. Jer 1980-ih se politika u njemačkoj mijenja, političari općenito postaju agresivniji prema imigrantima, poveća se i broj tražitelja azila.
1990-ih, kad su počeli napadi neonacističkih grupa, i hip-hop kreće pripovijedati o tome. Glazba je zapravo bila poziv na otpor, jer ti ljudi su bili već treća generacija, nisu imali kuda otići, Njemačka je njihov dom. ", govori Kaya.
1960-ih u Njemačkoj uz radnike iz Jugoslavije i Turske, rade Portugalci, Španjolci, Talijani i Grci. Njemačka je turske radnike pozvala još 1955., no službeni ugovor kojim su konačno Turci dobili zeleno svjetlo potpisan je 1961. Tako prvi Turci dolaze nakon što je izgrađen Berlinski zid, u doba kad mnogi radnici s istočne strane više nisu mogli raditi na Zapadu.
Istraživanje za film počeo je 2017. "Ubrzo smo shvatili da je scena turske glazbe u Njemačkoj ne samo ogromna, već i jako razgranata. Nije to bila tek jedna vrsta glazbe, od grada do grada ona se razlikovala. Nedaleko Hannovera je, primjerice, zajednica Yazida koja je razvila svoju glazbenu tradiciju, a takvih slučajeva je puno.", kazuje Cem Kaya.
1980-ih veliki koncerti zvijezda turskih gastarbajtera po njemačkim gradovima bili su uobičajena pojava.
"Berlin, Frankfurt, Stuttgart, Köln … ako ste živjeli u manjim gradovima niste imali taj aspekt turske kulture, ali zato su turska vjenčanja bila supstitut za koncerte. Jer, vjenčanja su bila velika, brojna i na njima se izvodila turska glazba uživo."
1970-ih do 1990- ih popularni su gazinosi, restorani sa "živom glazbom", tamo se dolazilo dobro jesti i piti, ali još više zbog muzike, jer na svakom tom mjestu svirali su turski mužičari. Turskih gazinosa danas u Njemačkoj gotovo da više i nema, preostalo je svega nekoliko, ali takva mjesta više nisu popularna ni u Turskoj.
Koja je razlika između ondašnjih i današnjih turskih emigranata u Njemačkoj? "Danas mi više nismo imigranti već smo Nijemci, u Njemačkoj smo četvrta, peta generacija, ovdje smo rođeni i nikada nismo ni imali mogućnost birati između dvije države. U Njemačkoj smo morali odrastati, suočiti se od djetinjstva s rasizmom. Suočiti se s rasizmom i institucija i ljudi. No, to je naša domovina. Osjećamo se dijelom njemačkog društva, imamo ovdje svoje mjesto, makar i dalje trpimo rasizam."
Kako se nosi s rasizmom? "O tome snimam filmove. Rasizma je svugdje, ne samo u Njemačkoj. Primjerice, u Turskoj rasizam trpe sirijske izbjeglice i razne druge skupine. Ti ljudi su, isto kao i mi u Njemačkoj, s jedne strane dobro prihvaćeni, s druge strane uvijek je onih koji upiru prstom u vas."