KAD VJERSKI DOGMAT SNIMA RATNI FILM

KRITIKA JURICE PAVIČIĆA U 'Grebenu spašenih' Mel Gibson je napravio pacifizmu isto ono što je u 'Pasiji' napravio novozavjetnom kršćanstvu

Gibson je snimio film potpune adoracije u kojem se s jedne strane glorificira jedan pacifist, a s druge - apsurdno - uzdiže herojski militarizam

Desmond T. Doss (1919 - 2006) ušao je u povijest kao prvi čovjek koji je zbog vjerskih uvjerenja odbio u ratu nositi oružje, ali je unatoč tome dobio počasnu medalju za ratnu hrabrost.

Dijete iz adventističke obitelji iz Lynchburga, Virginia, Doss se 1942. dragovoljno prijavio u američku vojsku. Tijekom obuke odbio je nositi oružje, pa je izveden pred vojni sud koji je prihvatio njegov prigovor savjesti i dopustio mu da nastavi rat kao nenaoružani vojnik saniteta. Tijekom napada na Okinawu, Dossova postrojba bila je raspoređena na greben Hacksaw, jedno od najjačih japanskih uporišta. Dossova je postrojba doživjela masakr i povukla se. Doss je ostao skriven između položaja te tijekom cijele noći evakuirao ranjene suborce, spasivši 75 ljudi.

Film o podvigu heroja-pacifista petnaestak je godina fermentirao u ladicama holivudskih studija, no nikad nije snimljen dijelom i zato što producenti nisu znali kako spojiti kršćanski sadržaj filma te eksplicitne prizore ratnog nasilja. Projekta se na koncu latio Mel Gibson, i sam konzervativni katolik koji je već jednom s “Pasijom” pogodio žicu kršćanske publike.

“Hacksaw Ridge” prati život Desmonda Dossa (Andrew Garfield) kroz tri razdoblja. Na početku, Gibson prikazuje Dossovo odrastanje uz nasilnog oca ratnog veterana i žrtvu PTSP-a, te nabožnu majku. Središnji dio filma posvećen je Dossovoj obuci. Doss je dobrovoljac, no odbija nositi pušku, vojska ga želi nečasno otpustiti, a izložen je i zlostavljanju suboraca koji drže da je Doss kukavica. Treći dio prati zbivanja na naslovnom grebenu Hacksaw, kad Doss spasi desetke života skrivajući se od japanskih predstraža koje s bajonetima likvidiraju ranjenike. U katarzičnom finalu, suborci koji su sat vremena filma kinjili junaka priznaju njegovo junaštvo.

Priča o Dossu - dakako - puna je etičkih i intelektualnih sivih zona. Bi li stvarni pacifist uopće smio služiti u vojsci? Je li licemjerno sudjelovati u ratnom pothvatu, a ne povući sam okidač? I - je li licemjerno nenaoružan sjediti u rovu i očekivati da te štite bližnji, koji će time preuzeti smrtni grijeh? Zanimljiva su to etička pitanja, o kojima gledatelj neće saznati ništa. Jer, Gibsonov film nije film intelektualnog propitivanja. To je film koji jedan vjerski dogmat snima o drugom vjerskog dogmatu. Gibson je snimio film potpune adoracije u kojem se s jedne strane glorificira jedan pacifist, a s druge - apsurdno - uzdiže herojski militarizam.

Za jedan film koji slavi pacifizam, “Hacksaw Ridge” začuđujuće tretira rat. Gibson se baš kao i u “Pasiji” ili “Apocalyptu” ne libi okrutnog, ružnog i neugodnog: u tom smislu, on je blizak “tabloidnoj” dramatičnosti gotičkih kipara i slikara. Ali, Gibsonova vizualizacija rata u nekim je trenucima vrlo bliska pornografskoj, eksplicitno nasilje nije lišeno mistifikacije, a prikaz Japanaca ne razlikuje se mnogo od prikaza hruštova iz “Starship Troopers”. “Hacksaw Ridge” je doista unikatni film koji slavi pacifizam i demonizira neprijatelja.

U “Hacksaw Ridgeu” Mel Gibson je napravio pacifizmu isto ono što je u “Pasiji” napravio novozavjetnom kršćanstvu. Jednu u osnovi čovjekoljubivu ideju inscenirao je kroz brutalni, mizantropski i antipatični igrokaz, djelo jeftinog i bombastičnog propovjednika.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
16. studeni 2024 00:21