Berlinale je u odnosu na konkurente najčešće pruski, protestantski festival kojem obično manjka južnjačkog blještavila i zvijezda. Ove godine - međutim - nije počeo tako.
Berlinale broj 66 otvoren je u četvrtak navečer projekcijom novog filma braće Coen “Hail, Ceasar!” uz pun crveni tepih zvijezda među kojima su bili i George Clooney, Josh Brolin, Tilda Swinton i drugi. Festival je tako počeo s novom komedijom Joela i Ethana Coena koja se bavi pobožnim šefom holivudskog studija (Brolin) koji se nađe u problemima kad komunistička ćelija otme njegovu glavnu zvijezdu (Clooney) u pola snimanja povijesnog spektakla. Kritike “Hail, Ceasar!” zasad su povoljne, no ne euforične, a kakav je film hrvatska ću publika vidjeti već idućeg tjedna.
I dok je festival počeo u znaku rimskih sandala i ogrtača, natjecateljska konkurencija startala je u četvrtak i petak trima prvim filmovima u borbi za nagrade. Najviše je interesa pobuđivao “Midnight Special” Jeffa Nicholsa.
Novi Nicholsov film intrigantni je, suludi “southern gothic” koji već od naslova ostavlja dojam mnogo skuplje i raskošnije varijacije slavne “Zone sumraka”. U filmu tako imate teksašku biblijsku zajednicu koja vjeruje da odgaja 8-godišnjeg Mesiju, imate dječaka koji u transu izgovara brojčane šifre američkih vojnih satelita, te kiše meteora koje iz nejasnog razloga padaju na benzinske pumpe u Arkansasu.
Visoki koncept
Sve to Nichols je začinio potjerom, špijunažom i teorijama zavjere koje na malo podsjećaju na književnost Thomasa Pynchona. Nicholsov “Midnight Special” (u kojem glume Michael Shannon, Kirsten Dunst i sam Shepard) film je visokog koncepta, pa je kao i većine takvih filmova bolji kad troši središnji štos nego kad priču treba privesti kraju.
Bez da “spoilam” svršetak, mogu tek reći da film na koncu postaje nešto poput “Bliskih susreta treće vrste” za one koji vole “True Detective”.
No, nije “Midnight Special” obojio prvi berlinski dan. Pravo ugodno iznenađenje početka Berlinalea stiglo je iz - Tunisa. U moru loših vijesti koje dolaze iz arapskog svijeta pravi je užitak kad od tamo dođe tako pametan, dirljiv i majstorski napravljen film kao što je “Hedi” 40-godišnjeg debitanta Mohameda Ben Attije. Attijin film iskočio je ovdje kao prvi favorit za nagrade.
Naslovni junak je Hedi, mladi trgovac automobilima koji radi posao koji ne voli i priprema se za brak sa curom iz susjedstva. Dominantna osoba u Hedijevom životu je mediteranska tiranska mater koja odlučuje o svemu, od posla do kupovine kauča.
Na poslovnom putu, Hedi zaglavi u hotelskom resortu na obali. Tu upozna Rim, stariju animatoricu hotelske zabave. Rim je osoba kakvu je tražio: razumije ga, imaju o čemu razgovarati, potiče ga da tjera svoj san i postane ilustrator. No, Rim je ujedno i lutalica koju posao vodi od hotela do hotela, pa Hedi mora odlučiti je li spreman odbaciti sve. Filmu bi se mogao opisati kao arapski Truffaut s ponešto Leanovog “Kratkog susreta” te u svakom detalju odaje da je proizvod jedne zrele filmske kulture.
Istinita priča
Od filmova izvan konkurencije, najzanimljiviji do sada stigao je iz Češke. “Ja, Olga Hepnarova” potpisuju dva debitanta, Tomáš Weinreb i Petr Kazda. Film se bavi istinitim slučajem djevojke koja je 1973. kao vozač gradske čistoće namjerno pregazila 20 ljudi na kolniku i postala najgori masovni ubojica komunističke ČSSR. Weinreb i Kazda kroz sudske kronike i izvore rekonstruiraju mučnu sudbinu djevojke koja se rvala s okolinom, seksualnim identitetom i nedijagnosticiranom shizofrenijom. To je film koje će (ne samo jer je crno-bijeli) mnoge podsjetiti na “Idu”.
Izbor iz programa
Chi-Raq
(Spike Lee, SAD)
Naslov filma je igra riječi, križanac toponima “Chicago” i “Irak”, a Chi-raq je nadimak čikaškog crnog, nasilnog predgrađa Englewood. Film Spike Leea je satirički mjuzikl o uličnim bandama temeljen na antičkoj Aristofanovoj komediji “Lizistrata”.
Hail, Ceasar!
(Joel i Ethan
Coen, SAD)
Nakon “Barton Finka”, braća Coen ponovo su snimili film u ambijentu klasičnog Hollywooda. Ambijentirana u 50-e, njihova krimi - komedija bavi se otmicom tijekom snimanja kičastog povijesnog spektakla.
Smrt u Sarajevu
(Danis Tanović, BiH)
Nastao povodom stogodišnjice sarajevskog atentata, Tanovićev film zbiva se u suvremenom sarajevskom hotelu u kojem odsjedaju uzvanici stogodišnjice, no istodobno se u njemu odvija i socijalni sukob. Svojim pretposljednjim (i najboljim) filmom “Epizoda iz života berača željeza” Tanović je 2013. u Berlinu dobio Srebrenog medvjeda.
Kolektivitet
(Thomas Vinterberg, Danska)
Vinterberg je jedan od četvero suosnivača Dogme 95 i autor najboljeg Dogma filma “Obiteljska fešta”. Od tada nadalje karijera mu je vrludala. “Kolektivitet” je film o skupini japija koji odluče živjeti u komuni.
Tiha patnja
(Terence Davies, V. Britanija)
Liverpulski katolički modernist Davies u Berlinu će prikazati biografski film o pjesnikinji Emily Dickinson.
Koga napasti idućeg?
(Where to Invade Next, Michael Moore, SAD)
Bučni, zabavni i površni superstar angažiranog ljevičarskog dokumentarizma u svom novom filmu opet produbljuje omiljenu temu: superiornost europskih država blagostanja nad američkim političkim modelom.
S druge strane
(Zrinko Ogresta)
Ogrestin film u Hrvatskoj još nije prikazan, a informacije o njemu puštaju se štedljivo i na kapaljku. Riječ je o obiteljskoj drami kojoj je u pozadini rat, a glavne uloge glume Ksenija Marinković i Lazar Ristovski. Ogrestini su filmovi dosad igrali u Veneciji i Karlovym Varyma, no do sada nikad u Berlinu.