Kontroverzni dokumentarac na ZagrebDoxu: Dobar film, ali ipak Tuđman i Milošević nisu isto odgovorni

ZAGREB - Na Zagreb Doxu prikazan je srpski dokumentarac Slađane Zarić i Filipa Čolovića provokativnog naslova “Tuđman - Milošević: Dogovoreni rat?” u kojemu se na zanimljiv način spekulira je li rat koji se vodio početkom 90-ih u Hrvatskoj i BiH zapravo mračni plod dogovora dvojice tadašnjih glavnih političkih aktera, Franje Tuđmana i Slobodana Miloševića.

Film bezuvjetno ima kvalitete jer kroz priču neposrednih svjedoka i sudionika prikazuje kako su neke stvari u vihoru ratnih zbivanja funkcionirale iza scene i ističe gotovo blizak odnos dvojice predsjednika u tim dramatičnim trenucima krvavog raspada Jugoslavije.

Svjedoci navode da su se prijateljski oslovljavali imenom - Franjo i Slobo. I u plamenu rata, u tragediji Vukovara i Dubrovnika ostali u stalnom kontaktu, a doista nije uobičajen primjer da vođe dviju zaraćenih država tako blisko komuniciraju. Takav odnos, pogotovo činjenica da su Tuđman i Milošević cijelo vrijeme imali uspostavljenu izravnu telefonsku liniju te da je Tuđmanov čovjek od povjerenja Hrvoje Šarinić čak 11 puta tijekom rata putovao u Beograd, intrigira i navodi mnoge na urotnički zaključak o dogovoru.

Ostali prikraćeni

Glavna su potka filma i danas sporni te nikad do kraja razjašnjeni pregovori-razgovori Miloševića i Tuđmana u omiljenom Titovu lovištu Karađorđevo. Tamo su pod nadzorom JNA u proljeće 1991. godine, sad je posve izvjesno, nadmeno i tragikomično razgovarali o podjeli BiH između Srbije i Hrvatske. Polazeći od toga, autori se poigravaju tezom: ako ne sve, a onda dobar dio kasnijih ratnih zbivanja bilo je tek odrađivanje tog zlokobnog i sramotnog dogovora (pogotovo sramotnog za Tuđmana) iz Karađorđeva.

Neki sugovornici - Stipe Mesić, Josip Manolić, Dušan Bilandžić, Smilja Avramov - potvrđuju da je Tuđman bio fasciniran Miloševićem. Smatrao je da se samo dogovorom Zagreba i Beograda treba i može riješiti problem, a ostali (Bošnjaci) tek su nebitni naturščici.

Milošević je, pak, želio ispipati koje su Tuđmanove ambicije i dobiti što veći dio BiH. Tuđman je s Miloševićem, ili obratno, pravio planove kao da se radi o političkoj sceni 19. stoljeća, a ne o razdoblju u osvit 21. stoljeća. No, jedan od većih misterija u tom njihovu dogovaranju je legenda o prodaji bosanske Posavine, a upravo o tome se u filmu malo ili nimalo ne progovara. Prema svemu što se zna, tu je bilo dogovaranja, a na najegzemplarnijem primjeru ostali smo prikraćeni. Šteta.

Mana filma je sljedeća: sugerira se da su za rat podjednako odgovorni i krivi i Tuđman i Milošević, i Srbija i Hrvatska, s čime se ipak, bez obzira na evidentne nepodopštine s hrvatske strane, ne možemo složiti. Tuđman je ipak posljedica Miloševića, a ne obratno. On je isplivao nekoliko godina kasnije na strahu i dvojbama Hrvata zbog rasplamsalog velikosrpskog nacionalizma, na batinaškim antibirokratskim revolucijama, događanju naroda, usklicima “Hoćemo oružje”, divljanju Karadžića po Bosni te Jugoslaviji po mjeri “svi Srbi u jednoj državi”.

Rat je pokrenuo Milošević i njegova je odgovornost za to potpuna, a na našu žalost, Tuđman je pristao da ga Milošević uvuče u svoje vrzino kolo “velikodržavnih” prekrajanja. Tuđman je bio žaba koju se lako natjeralo u močvaru. No, čak i kada je Milošević rušio hrvatske gradove i osnivao secesionističku Krajinu, Tuđman ga je i dalje smatrao svojim jedinim partnerom za razgovore, više nego Aliju Izetbegovića kojega mu je poslije nametnuo Peter Galbraith. Tuđman je - ne bez pritiska - ipak na vrijeme odustao od podjele BiH i ostavio Miloševića u vlastitom sosu.

Većina sugovornika u filmu je iz Hrvatske, a oni sa srpske strane su ćudljivi. Borisav Jović, koji sigurno zna puno, “pravi se Toša”.

Možda su ga autori trebali pritisnuti argumentacijom, a ne pristati da samo sliježe ramenima. Najskandalozniji je istup Momira Bulatovića koji je cijeli rat u BiH sveo na nekoliko zlobnih i sarkastičnih anegdota o tome kako su Hrvati i Bošnjaci plaćali Srbima da prema potrebi pucaju po jednima ili drugima. Toga je bilo, ali to je samo jedna groteskna slika toga bijednog rata, dok Republika Srpska bez nesrba, Srebrenica, Markale, ali i Ahmići, Dretelj i Stupni Dol nisu niti spomenuti.

No, rezimirajmo što je rezultat možebitnog dogovora. Tuđman i Milošević su zaboravili na puno jače međunarodne igrače.

Prebacivanje krivnje

Kao pravi Balkanci, pokušali su izvarati jedan drugog. No, što je “dogovor” dao, pola Hrvatske je porušeno i rat se vodio samo na hrvatskom teritoriju, ali ostvaren je konačni cilj - neovisna Hrvatska. Milošević je, pak, izgubio rat, užasno unazadio Srbiju koja i danas ispašta zbog njegove politike (Kosovo, eurointegracija, politički utjecajne nacionalističke snage) te završio u Haagu, ali je Srbija ipak, ako sve ogolimo, dobila pola BiH - Republiku Srpsku koja je plod njegovih zamisli i provedbi.

No, u Hrvatskoj se, barem zasad, neće snimiti ni ovakav film o događajima iz 90-ih. Naime, u Srbiji više-manje nemaju problema da je Milošević bad guy, premda postoji primjetna tendencija da se dio - ako ne i pola - krivnje za rat dobrohotno prebaci na hrvatska pleća te se rade filmovi po obrascu “red Tuđmana, red Miloševića, red Ovčare, red srpskog zbjega iz Oluje”.

U Hrvatskoj nema dobrog filma dok se ne priznaju Tuđmanove pogreške i hrvatski zločini, a da to ne znači da su stvari izjednačene. Ubojstva obitelji Zec i Ljubice Solar, Pakračka Poljana ili Varivode su mrlja na Domovinskom ratu, ali koliko je god delikatno uspoređivati zločine, popis srpskih zločina je ipak duži. Stvari treba staviti u kontekst: razaranje Dresdena je zločin, ali to ne negira Dachau, time se ne izjednačava ratna uloga Engleza i Nijemaca.