Kontroverzni doks napokon u našim kinima: Joaquin Phoenix glumac koji je poludio

ZAGREB - Godine 2008., neposredno uoči premijere svog posljednjeg filma “Two Lovers”, mladi i daroviti holivudski glumac Joaquin Phoenix javno je obznanio kako prekida glumačku karijeru i kako će se posvetiti rap muzici. Nedugo potom, Phoenix je gostovao u šou Davida Lettermana gdje je osvanuo zarastao u dugu bradu, neodređeno mrmljao i zalijepio žvaku pod voditeljev stol.

Kamera i šogor

Glumac koji je “poludio” uskoro je postao tračersko opće mjesto, Phoenixa se ismijavalo, imitiralo, sažalijevalo. Istodobno, euforični glumac juri Amerikom i pokušava otpočeti svoju žuđenu kreativnu karijeru, i to tako što svoje rap umotvorine kani pokazati producentu Puff Diddyju Combsu. Pritom ga prati kamera vlastitog šogora, a ono što je ta kamera snimila zove se “I’m Still Here” (Još sam tu). Dokumentarac u režiji (također glumca) Caseya Afflecka igra ovog tjedna u Dokukinu Croatia, gdje publika ima prilike vidjeti možda najkontroverzniji “doks” snimljen posljednjih godina.

Uloga života

Kad je Phoenix javno demonstrirao da je pomahnitao, a potom se doznalo da njegov vlastiti šogor o tome snima film, u javnost je iscurio trač kako je cijelo Phoenixovo ludovanje zapravo glumljenje za potrebe “mockumentaryja”, lažnog dokumentarca.

Nakon premijere filma 2010., takve se tvrdnje nisu stišale, a jedan je od komentatora ustvrdio kako je Phoenixu, ako doista glumi, “I’m Still Here” uloga života. Sam film, međutim, ne daje uporišta da ga shvatimo kao mockumentary. Naprotiv: u svojevrsnom morbidnom psihijatrijskom realityju mi pratimo svakodnevicu čovjeka koji naočigled ludi, koji ima neiživljene kreativne ambicije i još vlastitim očima svjedoči kako se čitava nacija s njim ismijava. Pritom Phoenixovo urušavanje nema dna: u filmu on povraća pred kamerom, čisti s kože govna, pleše s ne sasvim vitkom, ocvalom prostitutkom, drogira se, ima izljeve bijesa i plača, daje otkaz asistentu.

Fina crta tuge

Sve vam to skupa možda zvuči kao voajerstvo i amoralna eksploatacija ne baš prisebnog čovjeka, no u pozadini svega toga stoji fina crta tuge, osamljenosti i sjete čovjeka koji ima ambiciju da se kreativno izrazi kroz muziku i tekst, ali sve što stihoklepački sačini beznadno je banalno. Taj čemer - čemer čovjeka okovanog u limite svog (ne)talenta - posljednja je, potresna crta filma “Još sam tu”.