U Americi je postalo zbilja opasno ići u kino. Krajem prošlog mjeseca u gradu Lafayette u Louisiani 59-godišnji John Russell Houser zapucao je usred projekcije filma “Kaos u glavi”, ubio dvoje ljudi i ranio ih devet, da bi potom sam sebi presudio. Apsurdno je što se nije prikazivao paranoični blockbuster kakav je “Vitez tame: Povratak” (pucnjava u Aurori u Coloradu - 12 mrtvih, 70 ranjenih) ili krvavi horor (bezbroj incidenata), nego najobičnija komedija. Film je krenuo u kina tjedan dana ranije, pa mu je taj jezivi događaj donekle pokvario šanse kod publike: i sada se još prikazuje, bliži se zaradi od 100 milijuna dolara bruto, no tko zna, možda bi prihodi bili veći da gledatelji nisu film počeli poistovjećivati s tragedijom u Lafayettu. Ponovno su se rasplamsale polemike o dozvolama za korištenje oružja, a Vince Vaughn ispao je blesav kada se nedavno zalagao da se škole bolje naoružaju i tako spriječe krvoproliće: zamislite da idete u kino u kojem svaki od gledatelja ima pištolj za pojasom ili u torbi!
Srećom, mi zasad nemamo tih problema, na našim prostorima jedina diverzija u kinu odigrala se davne 1968., kada je neoustaška emigracija postavila bombu u beogradskoj dvorani “20. oktobar”.
Otad ništa, odlazak u kino u Hrvatskoj benigna je zabava, a jedino bi vam se nešto moglo dogoditi kada se poslije vraćate kući. Šteta što “Kaos u glavi” stiže s takvom nezgodnom reputacijom, jer u pitanju je najbolja ovoljetna holivudska komedija, zanimljivija i od inače solidne “Špijunke” s Melissom McCarthy. Njezini su aduti dvoje odličnih komičara za koje je u nas malo tko čuo, Amy Schumer (ona je ujedno scenaristica) i Bill Hader, no zato u Americi uživaju kultnu reputaciju. Redatelja, međutim, odlično poznajemo, to je Judd Appatow, čija su ostvarenja “Junfer u četrdesetoj”, “Zalomilo se” i “Prelomilo se u četrdesetima” suvremeni klasici toga žanra.
Appatow nikad ne voli igrati na sigurno, pa je tako i u ovom filmu sve izokrenuto. Već smo u desetke navrata gledali komedije u kojima je muškarac nepopravljivi ženskar, a cura u koju se zaljubi svetica, spremna da promijeni njegove životne navike, dok je ovdje točno obrnuto. Junakinja je nevjerojatno promiskuitetna, a sportski liječnik koji je na neki način osvoji nevjerojatno je čedan. U jednoj ga sceni ona upita s koliko je žena spavao? On iskreno odgovori: “Samo s tri”, a zatim slijedi protupitanje: “A ti?”. “Misliš, ove godine?”, začuđeno će dama koja nakon večernjeg provoda rijetko kad ne završi u nečijem krevetu.
Apatowu je scenarij Amy Schumer jako odgovarao, jer i ona voli spajati nespojivo: jedna je scena urnebesna, a zatim netko umre i to uopće nije smiješno. Obiteljski odnosi se čine na rubu raspada: ona ima sretno udanu sestru koja očekuje još jedno dijete, pa se njih dvije neprestano podbadaju do trenutka kada nam se učini da je jedna od njih dvije definitivno prešla granicu, međutim, ništa nije tako kako se čini.
U filmu je kao glumac debitirao popularni košarkaš NBA lige LeBron James i pokazao se odličnim, nakratko se pojave bez ikakva razloga Daniel Radcliffe, Marisa Tomei i Matthew Broderick, no najveće je iznenađenje Tilda Swinton u ulozi šefice glavne junakinje: ne pamtim da je ikad igrala u klasičnoj komediji, obično su to bile ekscentrične eskapade u satirama, no ovdje je upravo sjajna. Ne mogu ustvrditi da je promašila karijeru, no još jednom bih je rado pogledao u nečem ovakvom.