Na samom početku filma “Zvijer južnih divljina” redatelj Benh Zeitlin prikazuje pučku feštu negdje u zabiti delte Mississipija, na fikcionalnom otoku Isle de Charles Doucet. Na fešti jedu se rakovi i škampi, ciliče cajunska folk-muzika, a stanovnici, crni i bijeli, starci i djeca, plešu, rasvjetljuju noć bengalkama i prskalicama. Scena je režirana umješno i sugestivno, no gledatelju s ovog dijela svijeta čitavo vrijeme šumi u glavi neki osjećaj da je to već vidio. I onda vam sine: na um vam padne Kusturica i njegov “Dom za vješanje” iz 1988., i shvatite da vam u cijeloj slici nedostaje tek zvuk Gorana Bregovića te lice Davora Dujmovića iza debelih lenti.
U Zeitlinovom “Beast of the Southern Wild” stanovnici Otoka Charles Doucet obitavaju u limenim potleušicama, žive u besprimjernoj bijedi, bez struje, pitke vode, a jedina su im proteinska osnova rakovice i ribe koje love - rukom! Zeitlin, međutim, njihovu zajednicu prikazuje kao primordijalni raj, mjesto u kom nema rasizma ni zlovolje, tek možda viška alkohola. Taj će raj, međutim, zbrisati meteorološka katastrofa: uragan Kathrina potopit će južnu Louisianu, seljane civilna zaštita silom evakuira u sportsku dvoranu, a onda, kad se vrate domovima, tamo će zateći potopljenu, slanu pustinju. U toj drami cjelokupne zajednice svoju osobnu dramu ima i crna djevojčica Hushpuppy (Quvenzhane Wallis): otac joj je obolio, a ne zna gdje bi počela tražiti majku.
Film Benha Zeitlina jedan je od najvećih “success story” novog američkog neovisnog filma. Do ovog filma, Zeitlin je bio anonimni debitant, bijeli Njujorčanin i sin antropologa koji je 2008. preselio u Louisianu. Svoj prvijenac premijerno je prikazao na Sundanceu 2012. gdje je film dobio nagradu žirija, potom i prestižnu Zlatnu kameru u Cannesu, da bi mala ekološka moralna parabola na koncu bila kanonizirana i u Hollywoodu time što je nominirana za četiri Oscara.
Fascinacija kritike i struke dijelom se može razumjeti jer Zeitlin ima režiserskih vrlina. Ima “dokumentarističko” oko da ambijent dočara autentično, jako je pogodio time što je kao glumce uzeo živopisne naturščike, a kao redatelj ima sposobnost napraviti atmosfersku scenu. Unatoč svemu tome postoji u filmu nešto kičasto i neiskreno što Zeitlin dijeli s klasikom etnografskog magičnog realizma - dakle, s Emirom Kusturicom. Ni uz najbolju volju nisam se kadar poistovjetiti s filmom koji s udivljenošću govori o divoti života bez struje, bojlera, pitke vode i antibiotika, a onog časa kad se Zeitlinov film preseli radnjom u “otuđeni” grad gdje su domoroci s delte izloženi “užasu” zdravstvene skrbi i spavanja na suhom, film postane ozbiljno licemjeran. Da to ne bude dosta, u drugom dijelu Zeitlin prelazi na ekološku alegoriju, i u mističnom jedinstvu zbližuje ljude delte s mitskim Aurosima, bićima koje je zla civilizacija zagađujući probudila iz arktičkog leda. Doista - nešto takvo ne bi prošlo ni u osmoškolskom sastavku…
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....