FILM 'ZERO DARK THIRTY'

KAKO JE ULOVLJEN OSAMA ‘Ja sam loša vijest. Nisam ti prijatelj, neću ti pomoći. Slomit ću te’

Priča otkriva koliko je života uništeno, koliko je ljudi ozlijeđeno i koliko se oslanjalo na brutalna mučenja i koliko je zapravo cijela stvar bila zastrašujuće odrađena...

Mogu li biti iskren”, čujemo glas na početku foršpana. “Ja sam loša vijest. Nisam ti prijatelj, neću ti pomoći. Slomit ću te. Imaš li pitanja?” Glumac Jason Clarke svoje replike izgovara hladno, s manje emocija nego da kupuje kutiju cigareta. Nalazi se pred ćelijom u kojoj je zatvoren Arapin osumnjičen da al-Qa’idi prenosi naredbe Osame bin Ladena. Nalaze se u tajnom CIA-inu zatvoru, a Clarkeov lik je tamo da bi ga stvarno slomio, da bi progovorio i da bi desetogodišnji lov na najtraženijeg čovjeka na planetu konačno završio. Clarke je jedan od dva glavna lika u novom filmu Kathryn Bigelow , “Zero Dark Thirty”.

Uvjeren da će izdržati

Osumnjičeni terorist uvjeren je da može izdržati. Izdržat će što mu zakleti neprijatelji ne dopuštaju jesti, piti i spavati, što mu 24 sata dnevno puštaju metal muziku odvrnutu do maksimuma, a i izdržat će i waterboarding, izuzetno mučnu torturu u kojoj se simulira utapanje žrtve. Izdržat će, kaže, jer će njegov džihad trajati još stotinama godina. Podjednako smireno Clarke mu objašnjava: “Buraz, na kraju se svi slome. To nam je u prirodi.” Terorist uspaničeno gleda u Clarkeovu partnericu Mayu, koju glumi Jessica Chastain, i preklinje: “Prijatelj ti je životinja, pomozi mi, molim te.” Ali na Mayinu licu ostaje isti rezignirani pogled. Mučenje se nastavlja.

Bigelow će, izgleda, ponovno uspjeti. Dobit će Oscara, intenzivno se priča među kritičarima koji su vidjeli film. Možda ne za režiju, ali sigurno za najbolji film. Već je jednom bila u ovoj poziciji, u borbi za najprestižniju filmsku nagradu protiv daleko nadmoćnijeg protivnika. Godine 2010. favorit je bio njezin bivši muž James Cameron s “Avatarom”, najiščekivanijim filmom desetljeća, tehnički predivnom filmu koji ima sve najbolje što Hollywood može ponuditi - red spektakla, red ljubavne priče, red izuzetno blago prikrivenih liberalnih političkih poruka. Bigelow je, s druge strane, imala maleni melankolični filmić o manijaku koji demontira bombe u Iraku, riskira život, potpuno je otuđen od stvarnosti i ne može funkcionirati u civilizaciji. I pobijedila je, spektakularno.

Trenutak važne odluke

“Zero Dark Thirty” joj je drugi ratni film zaredom, iako ovaj put daleko iščekivaniji. Tko ne bi želio vidjeti kako je Amerika konačno pobijedila i smaknula čovjeka koji ju je tako brutalno napao? I ovaj put se nalazi pred moćnim protivnikom kada je riječ o Oscaru. Ovaj joj je put glavni oponent legendarni Steven Spielberg s “Lincolnom”, koji je potpuno propao na box officeu, ali zato ima kameleona Daniela Day-Lewisa u ulozi najvažnijeg američkog predsjednika. Moglo bi se reći da je ovo trenutak u kojem će američka Akademija morati odlučiti što je važnije - ujedinjenje Amerike u ukidanju ropstva ili ujedinjenje Amerike u beskompromisnom i neprocjenjivo skupom lovu na jednog jedinog čovjeka.

Upravo se ovih dana digla i velika prašina oko te beskompromisnosti. “Zero Dark Thirty” je izuzetno dobro istražen film. Scenarist (koji je pisao i “Hurt Locker”) Mark Boal je prije svoje hollywodske karijere bio jedan ozbiljan istraživački novinar, pa je cijeli scenarij potkrijepljen izuzetno pouzdanim činjenicama i gotovo televizijski realistično prikazuje cijelu operaciju. Sitni detalji su mijenjani tek da bi se sačuvala tajnost najosjetljivijih podataka i kada je scenu bilo nemoguće potpuno realno rekreirati.

Sredstvo i cilj

Tako će javnost zapravo i saznati kako se zapravo lovio Bin Laden. Koliko je života uništeno, koliko je ljudi ozlijeđeno i koliko se oslanjalo na brutalna mučenja i koliko je zapravo cijela stvar bila zastrašujuće odrađena. Pritom Bigelow filmu pristupa kao policijskom proceduralu, miče svaku emociju iz priče. Glavni lik, Mayu, poznajemo samo po njezinim djelovanjima pred kamerom. Ne upoznajemo njezinu povijest, nema romantičnog zapleta. Ona je bezosjećajni stroj koji samo ide naprijed do svog cilja - Bin Ladena. Bez obzira na posljedice.

Pitanje koje se samo od sebe postavlja je zašto uopće postoji diskusija o moralnosti opravdanja sredstva, dolaskom do cilja? Pogotovo u filmu? Nismo li prije nekoliko godina s oduševljenjem gledali Jacka Bauera koji lomi prste, otima djecu i mlati žene ne bi li obranio slobodu Amerike i osvetio se teroristima za sve što su nam napravili. Bilo nam je svejedno što će napraviti u svrhu dobroga. Upravo se sada na televiziji vrti i “Homeland”, “24” za liberale, u kojem glavni lik ima ponešto dilema oko toga gdje treba povući granicu u torturi potencijalno nevinih ljudi, gdje je granica osobnih sloboda i koliko se treba pridržavati redovnih pravnih procedura. Sve te dileme nestanu kada shvatimo da je glavni lik zapravo potpuno psihički bolesna osoba koja nema granica. Ali granice ne smijemo ni postavljati ako želimo biti sigurni.

Godine 1974. nepoznati režiser Tobe Hooper u kina je pustio jedan maleni horor film, “Teksaški masakr motornom pilom”. I na početak nalijepio riječi: “Ovaj film se temelji na stvarnim događajima” i promijenio cijelu industriju straha. Odjednom čudovište nije bilo plod nečije mašte na koje ćemo odmahnuti rukom i nasmijati se kada nas pusti adrenalin. Ne, čudovište je postalo incestuozni retardirani manijak s motornom pilom i maskom napravljenom od ljudske kože koji može živjeti i u vašem gradu.

Slična stvar se dogodila i s percepcijom filma “Zero Dark Thirty”. Gledatelji su brutalno i hladno pobrali šamar i suočeni su s onim što su cijelo vrijeme znali, a nisu željeli spominjati. Napadi 11. rujna promijenili su svjetski poredak. Teroristi više nisu bili tirani čije su se slike mogle razvlačiti po novinama (osim što smo svi saznali tko je Osama bin Laden). Protivnik je postala bezlična organizacija koja je proglasila rat Zapadu, a sve što se tada znalo o borbi protiv terorizma moglo se baciti kroz prozor. To je bio jedan novi rat, u kojem gospoda nisu smjela sudjelovati.

Najtraženiji na svijetu

Glavni lik filma, operativka Maya, svih 10 godina radila je na potrazi za Bin Ladenom. Prvo kao analitičarka, da bi se kasnije dokopala terena. Malena, crvenokosa Jessica Chastain izgleda kao mila curica iz susjedstva koja bi mogla biti glas razuma među brutalnim vojnicima. Na njoj je da dovede misiju do kraja, da pronađu najtraženijeg čovjeka na zemlji. Njezin partner se usred ispitivanja čovjeka koji će ih dovesti do Bin Ladena mora vratiti kući i ona ostaje sama. “Ne želiš ostati zadnja kada krene istraga što smo ovdje radili”, kaže joj znakovito partner na odlasku. Ali i ona je prošla kroz previše toga da bi sada prestala i krenula drugim putem. Najbolji prijatelji su joj razneseni 2009., kada se samoubojica uvukao u Camp Chapman, njezinu bazu u Afganistanu. Uvjerena je da je ona pošteđena da bi završila posao. “Pobit ću sve koji su imali veze s tim napadom”, kaže mirno. “A onda ću ubiti Bin Ladena”.

Ubojstvo Bin Ladena je zapravo savršena tema za Bigelow. U “Hurt Lockeru” se ratom bavila na mikroskopskoj razini, čak ne kroz jedinicu vojnika, nego kroz trojicu tehničara koji svaki dan riskiraju živote. “Zero Dark Thirty” je potpuna suprotnost tome, makro pregled rata, od centra New Yorka do pećina Pakistana, obradila je svaki dio. A svojim vizualnim stilom, kažu kritičari koji su film već vidjeli, koji je negdje između hollywoodskog klasicizma i treskave kamere Jasona Bournea, sebe postavila na najvažniju poziciju - nije ni tužitelj ni sudac, nego najposvećeniji član porote. Ne dijeli krivnju, ne zauzima strane, nego samo priča priču.

U valu zbunjenih reakcija na film pojavio se i poneki napad na Obamu. Optužen je da je vojsci dopustio da surađuju sa scenaristom filma, što, kao prvo, nije istina, a kao drugo, nije ni čudno, s obzirom na to da su filmovi poput “Transformersa” imali punu logističku potporu vojske i koristili njihove ljude i opremu. Zanimljivo, Obama se ne spominje u cijelom filmu, osim kao glas s druge strane telefona koji izdaje naredbu da se smakne Bin Ladena, hladno, bez emocija, kao i svaka druga odluka donesena u filmu. Time magazin primijetio je jednu zanimljivu stvar u svojoj referenci na ulogu predsjednika Obame u akciji. Iza Busha je stajala Fox televizija, sa svim svojim racionalnim i iracionalnim voditeljima (od kojih su ovi drugi prevagnuli) i koji su histerično branili svaki njegov potez, često dovodeći stvari do apsurda i gubeći kredibilitet. Obama ima Hollywood iza leđa. Hollywood i sve njegove liberale kojima će se vječno vjerovati da prenesu dobru poruku o američkom predsjedniku po cijelom svijetu.

Amerika je biznis

Ljudi koji su vidjeli film zapravo ne znaju što da o njemu misle. S jedne strane, “Zero Dark Thirty” je maestralan film. S druge strane, suočava Amerikance s vrlo realnim grozotama koje su učinjene u njihovo ime, u ime osvete za World Trade Center. Zanimljivo, paralelno s filmom “Zero Dark Thirty” u kinima se pojavio i “Killing Them Softly”, krimić po romanu Georgea Higginsa, koji se bavi relativno sličnom problematikom. Brad Pitt glumi plaćenog ubojicu koji u jednom trenutku izgovara sljedeće: “Jeste li ikada ubili nekoga? To je prljav posao. Plaču, kume i mole. Zato ih ja volim ubijati nježno. S udaljenosti.” Čak i brutalni ubojice koje režira Andrew Dominik, redatelj poznat po svojim hipernasilnim filmovima, imaju malo suosjećanja i ubijaju s udaljenosti. No to sve pada u vodu kada se otkrije da je i on zapravo potpuno prazan, čovjek kojem ubojstvo (ili mučenje nedužnih civila, ako ćemo vući paralelu s CIA-inim agentima u filmu “Zero Dark Thirty”) ne znači apsolutno ništa. Jer, kako kaže: “Ja živim u Americi. Amerika nije zemlja. Ona je samo biznis.” Biznis u kojem su emocije preskupe.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
25. studeni 2024 23:17