ISPOVIJEST KULTNOG DANSKOG REDATELJA

Jørgen Leth: Moj život nakon memoara u kojima opisujem erotsku igru s maloljetnicom

Svestrani umjetnik, bonvivan i čovjek koji je nadahnuo mnoge redatelje otkriva nepoznate detalje iz uzbudljive karijere koju nisu zaobišli ni skandali

Zahvaljujući Larsu von Trieru, Jørgena Letha prigrlila je i mlađa generacija filmofila. U dokumentarcu “Pet zapreka” iz 2003., koji su zajedno potpisali, kultni danski redatelj predstavio je starijeg kolegu kao mentora i inspiraciju, a njegovu kratku satiru “Savršeno ljudsko biće” (The Perfect Human) kao najsavršeniji film ikad napravljen.

Kad je već tako besprijekoran, je li ga moguće napraviti u novim verzijama, ali pod drugim pravilima? Zločesti von Trier smišljao je gotovo nemoguće uvjete, kojima je izazvani uspijevao doskočiti i napraviti četiri fascinantne inačice svoga filma, dok je peta pomirbeni zajednički rad, svojevrsna posveta nevjerojatnoj Lethovoj ličnosti.

Pune dvije godine u produkciji, “Pet zapreka” bio je veliki hit na međunarodnoj festivalskoj sceni i ponukao mnoge da upoznaju opus filmaša za kojega prije toga nikad nisu čuli.

Očekivalo ih je dosta posla jer 77-godišnji Danac čak i danas rijetko miruje. Najprije se bavio novinarstvom, pisao o jazzu, filmu i kazalištu, prvi film “Stop for Bud” - kratki portret legendarnog jazz pijanista Buda Powella - napravio je 1963., dok mu je spomenuto “Savršeno ljudsko biće” iz 1967. bilo probojno ostvarenje.

Život na Haitiju

Fasciniran sportom, sedamdesetih je napravio dva cjelovečernja filma o biciklizmu, “Zvijezde i vodonoše” i “Nedjelja u paklu”, koji se smatraju međašima tog žanra, te postao sportski komentator za dansku televiziju: u timu koji se sastojao od dva-tri člana on bi manje govorio o biciklistima, a više o kulturi krajeva u kojima se utrka održavala.

Godine 1981. prvi je put došao na Haiti pripremajući film “Strani dopisnik” i zaljubio se u tu zemlju, u koju se 1991. djelomično i preselio. Cijelo to vrijeme radio je kao savjetnik u Danskom filmskom institutu, bio i predsjednik njegova Upravnog odbora te predavao na Danskoj filmskoj školi: odgojio je cijelu generaciju filmaša koja je objavila načela Dogme 95, djelomično se nadahnuvši njegovim striktnim pravilima prije pristupa svakom snimanju.

Objavio je i deset knjiga poezije, a već dugo upražnjava i koncertnu djelatnost: na sceni čita pjesme, ponekad su mu pratnja jazz skupina Reverse, a ponekad i simfonijski orkestar.

Sredinom prošlog desetljeća izašli su njegovi memoari (prva od tri knjige), naslovljeni “Nesavršeni čovjek”, i izazvali golem skandal jer je autor potanko opisao erotsku igru sa 17-godišnjom kćeri svoje kuharice na Haitiju: morao je dati ostavku na funkciju danskog počasnog konzula u toj zemlji, a status televizijskog sportskog komentatora zamrznut mu je na četiri godine. O tome nerado govori, ali ističe da se “Nesavršenog čovjeka” ne odriče i da u njemu ne bi ništa mijenjao. Uostalom, kao ni u svojim filmovima.

Kroz Zagreb je samo projurio, došao je na Zagreb Film Festival na 24 sata, održao master class u Kulturnom informativnom centru i drugi dan otputovao. Našli smo se prije njegova leta natrag u Dansku u foajeu hotela Dubrovnik: jednostavan i komunikativan, trudi se ne ostaviti dojam blaziranog bonvivana koji je proputovao cijeli svijet.

Zašto je došao na festival, zato što su na njemu kao gosti bili i predstavnici Danskog filmskog instituta, pa i danska kraljica? “Ma kakvi, zvali su me već nekoliko godina, ali nikako da svoj posjet stisnem u pretrpani raspored. I sad sam jedva stigao jer me već kod kuće čekaju koncerti.”

Njegov najpoznatiji film nije “Savršeno ljudsko biće”, nego ulomak iz dokumentarca “66 scena iz Amerike”, snimljenog 1981., u kojem Andy Warhol jede hamburger.

Na YouTubeu ga je vidjelo više od dva milijuna korisnika interneta. Je li potegao posebne veze da ostvari kontakt s legendarnim umjetnikom?

Sjećanje na Antonionija

“Uopće ne, samo smo nazvali njegov ured, izložili ideju, on nas je primio i pristao da to napravimo. Tjedan dana kasnije došli smo u Warholov studio, on nas je čekao, ja sam zeznuo što sam naručio Burger King, a on je baš htio McDonald’s, ali nije protestirao. Pojeo je, otišao i više se nismo vidjeli. Nije bilo nikakvog neobaveznog brbljanja kada je snimanje završeno. Ponosan sam na taj rad jer ga držim više warholovskim od nekih Warholovih filmova.”

Iako izbjegava ponavljanja, 20 godina kasnije snimio je dokumentarac “Nove scene iz Amerike”.

“Moj direktor fotografije Dan Holmberg uvjerio me da se Amerika u međuvremenu jako promijenila, a i mi sami, te da se to isplati zabilježiti. Snimali smo uoči 11. rujna i neposredno poslije. Budući da smo u prvom filmu imali Warhola, sada sam htio bar pet važnih faca. Lou Reed nije mogao, ali smo zato imali Johna Calea, koji je skladao i soundtrack. Ni Gena Rowlands nije imala slobodnih termina, nju sam htio zbog njezina supruga, redatelja Johna Cassavetesa, koga obožavam, međutim zato je pristao Dennis Hopper, koji je ispao odlično. Malo je nedostajalo da dobijem i Dustina Hoffmana. S njim sam se dobro znao jer sam bio savjetnik na pripremama za film o biciklizmu ‘Žuta majica’, koji je 1984. trebao režirati Michael Cimino, no projekt je propao. Na jednoj večeri on je rekao da je iz mog filma ‘Nedjelja u paklu’ naučio sve što treba znati o tom sportu. To mi je strašno imponiralo.”

Je li upoznao Jean-Luc Godarda koga neprestano ističe kao važnu inspiraciju? “Na žalost, ne. Htio sam snimiti film o njemu, osjećao sam da sam s njim u duhovnom srodstvu, ali to se nikad nije dogodilo. Zato sam upoznao Michelangela Antonionija, i to 1962. godine, tada je još bio s Monicom Vitti. Nevjerojatno zgodan i delikatan čovjek. Pričao mi je kako mu se sviđa Godardov ‘Do posljednjeg daha’. Poslije sam ga vidio u Norveškoj, došao je predstaviti dokumentarac o Kini ‘Chung Kuo’, već je imao moždani udar i jedna strana lica bila mu je oduzeta. Nije htio da publika vidi kako jedva hoda i zahtijevao je da ga smjeste na njegovo sjedalo prije nego što bilo tko uđe u dvoranu.

Tri braka

- Sjeo sam do njega i rekao mu koliko su mi njegovi filmovi značili u životu. Nije rekao ništa, samo je stavio svoju ruku na moju i držao je tako deset-petnaest minuta. To neću nikad zaboraviti.”

Kako si uspijeva financijski priuštiti boravak na Haitiju? “Nekako to krpim, tamo živim od listopada do travnja kada je u Europi zima. Kada sam prvi put došao, taman sam se oporavljao od gadne privatne situacije, razvoda i svega ostalog. Nisam niti pomišljao kupiti kuću, samo sam je unajmio, uostalom u Danskoj sam i previše toga ostavio bivšim ženama. Triput sam bio u braku, imam četvero djece iz različitih veza, ali ona se sva jako dobro slažu.”

Njegov sin Asger Leth često s njim surađuje, ali radi potpuno drugačiju vrstu filmova.

S Milošem Lončarevićem režirao je nagrađivani dokumentarac “Duhovi Cité Soleila” o Haitiju, a u Hollywoodu akcijski triler “Na rubu” sa Samom Worthingtonom.

“Dobro je da je tako: najgore je kad vam se dijete bavi istim poslom kao i vi i ima kompleks oca. On me stalno tjera da ne odustanem ni u čemu, gura me do mojih krajnjih granica. Da nije bilo njega, teško da bih izdržao von Trierova podbadanja u ‘Pet zapreka’. Zajedno smo napisali sinopsis za film ‘Bijeli zombi’ i pokušavamo ga progurati u Hollywoodu.”

Prijatelj von Trier

U kakvim je danas odnosima s von Trierom?

“Odličnim, bliski smo prijatelji, uvijek me zove da pogledam grubi šnit njegovih novih filmova jer zna da ću mu bez uvijanja reći što mislim.”

Koga izdvaja od novih danskih redatelja? “ Nicolas Winding Refn najviše obećava. On je odrastao s Asgerom, skupa su išli u školu. Još kao klinac od jutra do mraka gledao je horore, i to one najužasnije. I evo kakve je to dalo rezultate.”

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
23. prosinac 2024 19:23