OPUS LEGENDARNOG FILMAŠA

JURICA PAVIČIĆ Priča o jednom ‘drugom’ Bulajiću

Legendarni filmaš u Hrvatskoj je često percipiran kao dvorski režiser ratnih spektakala. Koliko točna, ta je percepcija i nepravedna

Kad se prosječnoj publici spomene jugoslavenski film, prva asocijacija koju će imati bit će partizanski film. A kad se spomene partizanski film, prva će asocijacija biti Veljko Bulajić.

Tome se nije čuditi. Ratni spektakli doista su bili socijalno najreprezentativniji žanr jugofilma, svojevrsna titoistička verzija gotičkih katedrala. A Veljko Bulajić (1928) režiser je koji je taj žanr i stvorio, i doveo do vrha, i upokojio. Partizanski epski spektakli nastali su kao filmski niz nakon fenomenalnog uspjeha Bulajićeve “Kozare” (1962), filma koji je jugoslavenskoj kinematografiji dao ključ kako obraditi partizansku mitologiju na način prihvatljiv svjetskoj publici. Partizanske epopeje Bulajić je doveo do vrhunca “Neretvom” (1969), filmom koji mu je donio nominaciju za Oscara.

Isti žanr partizanske epopeje Bulajić je i pokopao “Velikim transportom” (1984), filmom koji je u vrijeme kad je nastao bio tematski i stilski relikt, čedo drugog vremena, te koji je za sobom povukao i financijske i medijske repove koji su pokopali partizanski žanr.

Najvažniji filmovi

Grobar žanra koji je stvorio, Bulajić je u Hrvatskoj često percipiran kao dvorski režiser ratnih spektakala. Koliko točna, ta je percepcija i nepravedna, ne samo zato što u dugom (i notorno neujednačenom) opusu Bulajić ima samo četiri ratna filma, nego i zato što je u jednom trenutku - ranih šezdesetih - Bulajić bio ozbiljna europska autorska zvijezda. U tom sretnom trenutku, mladi crnogorski filmaš usadio je u jugoslavenski film iskustva koja je primio kao đak talijanskih neorealista na rimskoj Centro sperimentale di cinema. Spojio ih s ideološkim optimizmom jugoslavenskih 50-ih te načinio niz od nekoliko ranih filmova po kojima čvrsto stoji u povijesti filma. Tri od njih su strašno važni: “Vlak bez voznog reda” (1959), “Uzavreli grad” (1961) i “Kozara” (1963).

Tu priču - priču o “drugom” Bulajiću - priča raskošna monografija pod uredničkom palicom Bože Rudeža i (posmrtno) Mate Kukuljice koju je ovih dana izdao čakovečki Zrinski. Nastala pod uočljivom paskom samog režisera, sačinjena od brižljivo biranih kritičkih eseja, izvadaka iz kritika i izvanrednih starih fotografija, ta monografija ona je vrsta knjižnog “spomenika” koji jedan stvaralac želi vidjeti dok je živ. A što se Bulajića tiče, ta vrsta brige za vlastiti knjiški epitaf dijelom je razumljiva. Jer, Bulajić je čovjek kojeg se nije uvijek mazilo. Vrlo se rano afirmirao kao redatelj tvoreći vlastitu verziju titovskog “narodnog realizma”.

Bio je u ranim tridesetim godinama kad njegove filmove hvale Truffaut, Wajda, Čuhraj i Georges Sadoul. Istodobno, za cijelu jednu generaciju u Jugoslaviji Bulajić je bio primjer zastarjelog i ideološki odviše nevinog filma koji se ne voli.

Kritika ga nije štedila

U 60-ima tako Živojin Pavlović prezrivo piše o Bulajićevoj krutoj režiji, a tada mladi Zoran Tadić o Bulajićevoj “primitivnoj naškosti”. U 60-ima, Bulajić je najetabliraniji jugoslavenski režiser koji s Titom dogovara projekte. Istodobno, on je laka meta i kritika ga ne štedi. Čak i u doba “Neretve”, lako je bilo oderati Bulajića i u mainstream novinama, a razlog da je tako manje je bio u liberalnim medijima, a više u samom Bulajiću, koji je u kolegijalnim stvarima bio džentlmen nesklon spletkarenju i sujeti.

Da, Bulajić je bio režiser “onog sistema”. Ali, ne zato što je radio skupe velefilmove, jer nije radio samo njih. I u kasnijem (i neslavnom) dijelu karijere katkad je radio s velikim budžetima, ali to više nije bilo to. Bulajić je manje ovisio o socijalističkom novcu, a kudikamo više o socijalističkom momentu duha, o toj smjesi optimizma, vjere u neumitnu modernizaciju te kulta narodnih masa koja u njegovim filmovima ima najčišće očitovanje. Njegova rana trilogija u tom se smislu može čitati i kao jedan veliki film, film koji govori o putu Naroda (s velikim N) od ratnog klanja do tranzicije u modernost.

Pedantni etnograf

“Kozara” govori o tome kako je taj Narod u ratu spasio živu glavu. “Vlak bez voznog reda” - film o kolonizaciju iz dalmatinske zagore u Baranju - o počecima titoističkog socijalnog inženjeringa. “Uzavreli grad” - meni osobno najfascinantniji Bulajićev film - film je o masovnoj industrijalizaciji i urbanizaciji. To je film koji mora vidjeti svatko tko želi razumjeti ne samo Zenicu (kojom se film bavi) nego i Novi Zagreb, Novi Beograd, Sisak, Split.

U tim filmovima Bulajić je (kao i - uostalom - Spielberg) vjernik. On ne postavlja najneugodnija pitanja. Nikad ne postavlja - recimo - pitanje čije su bile te baranjske kuće koje pune njegovi seljaci. Bulajić vjeruje u optimističku utopiju, u ideološki projekt, u Narod. Ali, taj Narod kod njega nije nimalo jednostavan. Bulajić s majstorstvom režira masu koja se koleba, sumnja, svjetinu u previranju i pulsiranju, ćudljivu, prevrtljivu. Njegovi komunistički “prometeji”, poput vođe kolonizatora Lovre ( Stole Aranđelović) ili predradnika Šibe ( Ilija Đuvalokovski), imaju nešto tragično sjetno. Bulajić je pedantni i temeljiti “etnograf” svog doba koje ne prikazuje nekonfliktno. Dosta se sjetiti scene u “Uzavrelom gradu” u kojoj u radničkoj menzi nestane žlica jer iz radnici kradu i šalju kući na selo, ili scene iz istog filma kad radnice namjerno spale baraku zato da bi ih uselili u novogradnju predviđenu za inženjere i mehaničare.

Ti rani filmovi na novo gledanje pokazuju još jednu Bulajićevu osobinu: on je, naime, uvelike režiser žena. Jugoslavenski film bio je antipatično mačistički, a modernistički egotripaši napravit će ga s vremenom još mužjačkijim.

Sonda u jedno vrijeme

Bulajićevi (pogotovo rani) filmovi slave žensku snagu, prikazujući kako modernizacija, kolonizacija i urbanizacija uništavaju patrijarhat, ugovorene brakove, očinsku tiraniju. Sjajan primjer za to je njegov najbolji i najšarmantniji lik, prostitutka iz Rijeke Riba ( Olivera Marković), koja u “Uzavrelom gradu” uči bosanske seljanke da ne trebaju slušati muške. To je Bulajićeva vizija Naroda: u modernizacijskoj epopeji svatko ima mjesto - svatko, pa i kurva.

Važni i veliki Bulajićev opus trajao je kratko. Od 70-ih, jugoslavensko je društvo ušlo u fazu cinizma koja nije pasala Bulajićevom senzibilitetu. Ali, Bulajićevi rani filmovi na nova gledanja odlično stare. Kako se ideološki udaljujemo od njih, postaju sve zanimljiviji i kao sjajni filmovi, ali i kao dokumentarna sonda u jedno vrijeme. Ako današnji dvadesetogodišnjaci žele shvatiti svoje djedove i babe, trebaju gledati Bulajića.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
21. studeni 2024 20:33