JURICA PAVIČIĆ O DOKUMENTARCU 'MARADONA' Presudnih 7 godina mračnog princa lopte

Godine 1984., Diego Maradona je već bio najveća i najskuplja zvijezda svjetskog nogometa. Iza Maradone su, međutim, bile dvije mršave sezone u Barceloni s kojom nije osvojio ništa, i u kojoj nisu s njim bili sretni.

Te ‘84, kontroverzni će Argentinac napraviti karijernu odluku koja će mu obilježiti život.

Za danas smiješnih 12 milijuna dolara preći će u Napoli, prosječni klub s talijanskog juga koji se prethodnih godina borio za opstanak, a koji je vodio biznismen Corrado Ferlaino. Na stadionu u Napulju igračku će akviziciju dočekati 86.000 ljudi, a sutradan će u francuskim novinama izići naslov: “Najsiromašniji grad Europe kupio najskupljeg nogometaša”.

U Napulju će Maradona ostati sedam godina. Tijekom tih sedam godina doživjet će najslavnije trenutku svoje karijere, uključujući dvije titule klupskog prvaka Italije te naslov prvaka svijeta s Argentinom ‘86. U tih sedam godina, međutim, Maradona će doživjeti i sunovrat u kokain, prostituciju i drugovanja s camorrom. Tih će sedam godina cementirati Maradonin status mračnog princa lopte. Tih sedam godina tema su sjajnog dokumentarca “Maradona” koji potpisuje britanski režiser Asif Kapadia. Mudro se ograničivši na samo sedam godina Maradonine karijere, Kapadia je vješto izbjegao dosadnu kronikalnost većine biografskih “doksa” te snimio moćan film o uzajamnom odnosu jednog osebujnog čovjeka i jednog osebujnog grada.

Asif Kapadia u karijeri je imao i zapaženih igranih filmova (hvaljeni “Warrior”, 2001). Ipak, u posljednjem desetljeću najpoznatiji je upravo po biografskim dokumentarcima o mračnim zvijezdama pop-kulture, poput Ayrtona Senne (“Senna”, 2010) ili Amy Winehouse (“Amy”, 2015). Već se iz ove liste vidi da ljudi s kojima se Kapadia bavi imaju mnogo toga zajedničkog.

Svi su bili silno daroviti. Svi su, na različite načine, bili sami sebi najveći neprijatelji. I Amy Winehouse i Maradona bili su narkomanski ovisnici. Svi su neprestance živjeli pred kamerama.

Kad gledate “Amy”, čini vam se da Winehouse ni pod tuš nije išla a da to neki mobitel ne snima, a Maradona je tih sedam godina proveo neprestance pod reflektorom. Kapadiji, ukratko, arhivskog materijala nije manjkalo.

Maradona je - teza je filma - u Napulju postao ono što će ostati do danas: ikona razvlaštenog Juga. Dolazi u mali klub iz siromašnog grada koji financira camorra. Napulj je predmet prezira talijanskog Sjevera. Napolitancima gostujući navijači viču “operite se!” i skandiraju “Napulj kuga/Napulj kolera/slivnik Italije”. Maradona će im začepiti gubicu. S Napolijem dvaput osvaja prvenstvo, što ga pretvara u lokalno božanstvo. I to doslovno: nakon jedne transfuzije krvi, sestra napuljske bolnice ampulu će njegove krvi odnijeti u katedralu, da stoji uz onu sveca patrona San Gennera. S tim pod ruku, međutim, idu droga, žene i bliske veze s camorrom. A sve se to “svecu” toleriralo dok 1990. nije baš usred Napulja s Argentinom izbacio Italiju sa SP-a. Pri tom je Maradona udario u slabu točku talijanske nacije: pozvao je Napulj da ne navija za bahate bogatune sa Sjevera, nego za Njega. “Od tog časa”, veli film, “Maradona više nije imao zaštitu”. Uslijedio je obračun.

Priča o Napulju i Maradoni je - ukratko - prava filmska priča o usponu i padu. Kapadia je izlaže živo, s puno sjajnog arhivskog materijala i zanimljivih političkih uvida. Izvanredan film, koji će voljeti i oni koje lopta naročito ne zanima.