Konkurencija berlinskog festivala u srijedu je donijela još četiri filma u borbi za nagrade. Od ta četiri, jedan se izdvaja u uži krug kandidata za Zlatnog medvjeda. Riječ je o filmu “Kolektivitet” danskog redatelja Thomasa Vinterberga.
Vinterberg (1969.) je jedan od četvorice izvornih suosnivača kultnog pokreta Dogma 95 koji je koncem 90-ih razdrmao svjetski film. Od tada do danas, nanizao je neujednačenu nisku filmova na engleskom i danskom. No, još od davnog Dogma-filma “Festen” nije napravio nešto tako dobro kao “Kolektivitet”.
Vinterbergov film zbiva se kasnih 70-ih u Kopenhagenu. Junaci su bračni par iz srednje klase ( Tryne Dirholm, Urlik Thomsen) koji naslijedi ruiniranu vilu. Kako je prevelika i preskupa za njih, odluče pozvati krug prijatelja da se usele, da zajedno žive, kuhaju i dijele troškove. Sve to tako ide dok otac - inače arhitekt - u komunu ne useli i - mlađu ljubavnicu.
Rok trajanja
Vinterbergov film u dobroj je mjeri autobiografski, s obzirom na to da je redatelj i sam 70-ih odrastao u komuni. U ovom slučaju, međutim, “komunu” treba shvatiti vrlo uvjetno, jer stanovnici kuće iz filma nisu hipiji izvan društva, nego integrirani ljudi srednje klase koji su do krajnosti doveli skandinavsku kulturu dijeljenja i tadašnju ljevičarsku ideologiju.
U tom smislu, Vinterbergov “Kolektivitet” je i indirektni politički film. Riječ je o pripovjednoj posjeti sjevernoeuropskom “socijalizmu” (sa ili bez navodnika) 70-ih, eri danskih erotskih komedija, ABBA-e, Ajaxa, nudizma i Björna Borga. Vinterberg sa simpatijom prikazuje i to doba i supkulturu anarhističkog zadrugarstva, no u njegovom filmu nema nekritičke mistifikacije te vam rano postane jasno da “raj” ima rok trajanja.
Od ostalih filmova prikazanih u srijedu možda najintrigantniji je “Zero Days”, dokumentarni ekspoze Alexa Gibneyja o Stuxnetu, računarskom virusu američke NSA koji je bio predviđen za sabotažu iranskog nuklearnog programa, ali se krivnjom Izraela raširio diljem svijeta i postao prijetnja za sva industrijska i infrastrukturna postrojenja.
Premda u filmskom smislu nezanimljiv tv dokumentarac, Gibneyjev će film sigurno imati veliki društveni odjek.
Šarmantna komedija
“Vijesti s planeta Mars” komedija je francuskog režisera Dominika Molla o krotkom informatičaru (Francois Damiens) čiji se život promijeni kad pod krov primi psihotičnog kolegu, vegetarijanskog ekstremista. Film je šarmantan, no nije previše vjerojatno da bi se mogao uplesti u diobu nagrada.
Cušpajz temeljen na antičkoj domislici
Od 2001. do 2015 godine, na području grada Chicaga od vatrenog je oružja poginulo 7500 ljudi, mahom mlađih crnih muškaraca. Taj broj veći je od zbrojenog broja poginulih Amerikanaca u afganistanskom i iračkom ratu. To je razlog zašto su pojedini kvartovi južnog Chicaga dobili nadimak skovan od toponima Chicago i Irak: Chi-raq. “Chi-raq” je i naslov novog filma Spikea Leeja, redatelja koji je koncem 80-ih nizom tematski “crnih” i politički oštrih filmova stekao reputaciju oca afroameričkog filmskog “black-packa”. U ovom desetljeću, Lee je nanizao puno posve promašenih ili nevidljivih filmova te ozbiljno poljuljao ugled. Sada se vratio s novim filmom koji nije bajan, no za razliku od novijih Leejevih radova, nije nerelevantan.
Film “Chi-raq” slobodno se temelji na Lizistrati antičkog komediografa Aristofana te pripovijeda o curi gangstera Lizistrati (Teyonnah Paris) koja nagovori sve žene u kvartu da uskrate seks muškarcima dok se ovi ne odreknu ubijanja. “Zaraza” se uskoro tako raširi da Lizistratin seksualni štrajk podrži i - Obamina gospođa. Oko te antičke domislice Lee je izgradio neobičan ćušpajz - film koji je smjesa političke kolumne, mjuzikla, ghetto-komedije i power pointa za političku nastavu. Pri tom je zanimljiv lik bijelog svećenika (John Cusack) koji u crnačkoj crkvi drži vatrene antikapitalističke prodike.