Još jedno razračunavanje s nedavnom lošom prošlošću

ZAGREB - Godine 2003. američka se administracija pripremala za rat u Iraku i tražila svaki mogući razlog da taj rat opravda. Tog siječnja, George Bush obznanio je u obraćanju naciji kako je Irak opasnost svjetskom miru jer je od Nigera kupio pošiljku uranove “žute pogače” koja služi pravljenju atomske bombe.

Novinarski sukob

Iste zime, CIA je poslala u Niger iskusnog diplomata i ambasadora u afričkim zemljama Josepha Wilsona da potvrdi sumnje. Wilson se vratio sa zadatka uvjeren kako trgovine između Nigera i Iraka nije bilo, a nakon predsjedničkog govora o tome je napisao kolumnu. Odgovor je bio žestok: u Washington Postu konzervativni je publicist Robert Novak napisao komentar u kojem je ustvrdio da je Wilson politički pristran, a da ga je u Afriku poslala vlastita žena, agentica CIA-e Valerie Plame.

Problem je bio u tome što je u tekstu obznanio njezino ime, što je značilo da je njenoj karijeri kraj, a da su svi suradnici s kojima je komunicirala dospjeli u pogibelj. Jedna kolumna tako se pretvorila u ozbiljan slučaj kršenja vojne tajne, a istraga je dovela sve do Bijele kuće.

Slučaj supružnika Wilson i Plame tema je političkog trilera “Fair Game”, (Poštena igra), filma koji potpisuje Doug Liman , redatelj jednog od filmova Bourne-serijala i čovjek koji je prošao tipični put od indie-talenta do pouzdanog režisera akcijskih hitova.

Bez važnog svojstva

Limanov film uključuje se u cijeli niz suvremenih filmova u kojima Hollywood pretresa instance političkog i ekonomskog odlučivanja koje su dovele do velike američke krize u 21. stoljeću. Bakelitni telefoni, klimatizirani uredi i muškarci u košuljama s kravatom opet su se vratili u filmski imaginarij, a sve više američkih filmova htjelo bi nalikovati “Svim predsjednikovim ljudima”.

Da bi to uspjelo, film mora imati barem jedno od dva svojstva - ili mora iznositi događaje koji su nepoznati i bude znatiželju, ili mora funkcionirati kao međuljudska drama. “Fair Game” je film koji nažalost ne posjeduje ni jednu od dvije spomenute vrline. Čitatelj novina koji je makar ovlaš pratio aferu Plame iz Limanovog filma neće naučiti ništa novoga, jer u filmu nema detalja koji nisu bili i u Hrvatskoj sveudilj izvještavani. Istodobno, Limanov je film kao drama prilično manjkav, a jedan od mogućih razloga je što je počivao na memoarskoj knjizi same Plame.

Slučaj je imao u zametku nekoliko zanimljivih dramskih čvorišta. Plame ( Naomi Watts ) bila je prava perfekcionistica, štreberica odana sustavu koji ju je ledeno izdao.

Tolstojev poučak

Priča Wilson/Plame nudila je i zametak zanimljive bračne drame, utoliko što je Wilson ( Sean Penn ) - čovjek koji je takoreći bio umirovljenik - riskirao karijeru svoje žene da bi se novinskim komentarom iskazao kao istinoljubivi liberal.

Kad se s priče sastruže sloj kurtoazije, ima tu mesa i krvi, ali Limanu se više svidjelo biti kurtoazan i svoje junake prikazati kao nepogrešive liberalne ikone, model prosvijećene, meritokratske elite.

Još je Tolstoj buduće pisce poučio kako su sve sretne obitelji dosadno iste. Limana i njegove scenariste na to je trebalo podsjetiti.