INTIMNI SVIJET PISCA

JEDAN OD VAŽNIJIH FILMSKIH DOGAĐAJA NA ZAGREBDOXU Dnevnik vlastitog umiranja začinjen karakterističnim humorom Pere K.

 Boris Kovačev/EPH
Pedesetminutni 'Dum spiro spero' , u prijevodu 'Dok dišem nadam se', s podnaslovom 'O knjigama, svakodnevici i smrti', svakako je jedan od važnijih filmskih događaja festivala Zagrebdox, po sudu filmskog kritičara Jutarnjeg

Pero Kvesić žali što ne živi u Švicarskoj ili Nizozemskoj gdje je eutanazija dozvoljena, jer bi tada sam mogao odlučivati o svojoj sudbini. Već dugo mu je funkcionalno manje od dvadeset posto pluća, što znači da bi ga mogla dokrajčiti najobičnija gripa ili slična upala. Srčani udar smatrao bi zgoditkom na lutriji, jer tada bi sve bilo gotovo u trenu i bez mučenja. Što, međutim, ako se razvije tumor i počnu napadi gušenja ili nepodnošljive glavobolje? Treba iznaći rješenje kako da se najefikasnije skonča. Da se popne na krov trokatnice u kojoj je već osam godina njegova obitelj i skoči dolje? Bilo bi to kako treba, jer najgore je kada se tako nešto radi s manje visine pa ostaneš polomljen ali još uvijek na životu. U prizemlju mu, međutim, živi punica, a takav prizor joj nikako ne bi htio priuštiti. To znači otpada.

Strah od hladnoće

Mogao bi se objesiti o neku od greda na gornjem katu, no to bi bilo točno ispred sinovljeve sobe. Ni to ne dolazi u obzir. Da legne u jednu od dvije kade koja im je na raspolaganju, napuni je toplom vodom i dokrajči se žiletima, kako je navodno napravio rimski pjesnik i pisac Petronije? Ništa od toga, jer bi u tu kupaonicu poslije malo tko htio ući. Navodno je vrlo ugodna smrt ukoliko legneš u škrinju za smrzavanje, no Pero se panično plaši hladnoće. Ipak, postoji način, sve je on to već razradio, a doznat ćete koji je taj ukoliko na ZagrebDoxu pogledate njegov 50-minutni dokumentarac “Dum spiro spero” (u prijevodu – dok dišem, nadam se), s podnaslovom “o knjigama, svakodnevici i smrti”, svakako jedan od važnijih filmskih događaja tog festivala, koji se ne natječe za nagrade (a i čemu, kad je takva vrsta ostvarenja u pitanju?), jer ga je proizveo Factum, producentska kuća direktora ZagrebDoxa Nenada Puhovskog.

Puhovski je zapravo najzaslužniji što je film uopće napravljen. Kvesić je još zarana bio opčinjen fotoaparatima, ima ih čitavu kolekciju i napravio je video kolaž o svojoj trenutačnoj situaciji sačinjen iz fotografija i podložen njegovom naracijom. Šef Factuma predložio mu je da o tome snimi film i dao mu na raspolaganja fotoaparat Cannon koji se posljednjih godina koristi i za profesionalne filmske produkcije: lagan je i jednostavan za rukovanje, a slika mu je izvrsna.

Kvesić je isprva bio oduševljen, mogao je odmah snimati sliku i zvuk, ali se ispostavilo, nije to baš bilo tako jednostavno. Zbog njegove zdravstvene situacije, sve manje toga je u stanju napraviti. Kad prijeđe stotinjak metara, već se umori. Odnedavno je shvatio da je zagrebački Dežmanov prolaz, kojim je prošao bar tisućama puta, ulica koja se blago uspinje i da ga on više ne može proći a da nekoliko puta ne napravi pauzu. Isto tako, nije bilo šanse da drži Cannon i govori tekst koji je pripremio, jer ga je to suviše umaralo. Naracija je trebala biti napravljena naknadno, ali i to je bio problem jer je morala djelovati spontano, neusiljeno. Razmišljao je i o tome da mu netko drugi pročita tekst, no uvjerili su ga je je njegov glas neophodan za ovakvu vrstu filma.

Rekao bih da je sve ispalo točno kako treba. “Dum spiro spero” je neka vrsta dnevnika jedne osobne situacije u kojoj autor opisuje što mu se zbiva. Nije to film u kojem bi autor razgovarao sa svojom obitelji i svi zajedno bi mudrovali što mu je činiti, samo on je u prvom planu, a svi drugi su statisti. Suprugu mu jedva i vidite, sin maturant pojavljuje se u drugom planu, punica je najčešće iza staklenih vrata dok radi po sobama i kuhinji, a jedino je prisutnija šogorica koja je na jednom katu napravila svoju prevodilačku agenciju. Zapravo, najviše je pred objektivom Perin pas Babl: zna ga čitav Zagreb jer su njih dvojica nerazdvojni, a u jednom trenutku autor spominje da su zajedno već sedamnaestu godinu: “Pitanje je tko će koga nadživjeti, ja njega ili on mene?”

Zanimljiva povijest kuće

Film započinje kadrom stropa, jer je to prvo što autor vidi kad otvori oči, žarulja na njemu nije zakrivena lusterom jer se nisu mogli dogovoriti kako bi taj trebao izgledati, a zatim slijedi dnevna rutina: kuhanje kave, tu i tamo pokoja cigareta (taj si užitak Kvesić ne želi oduzeti, iako zna da mu je strogo zabranjen), supruga odlazi autom na posao i usput vozi sina u školu, na trenutak se pojavljuje punica, a i šogorica je već u punom pogonu. Iako naizgled jednostavan, film to zapravo i nije jer ga je autor strukturirao kao video igru u kojoj treba pronaći traženi objekt. Što znači bič na klaviru? Zašto je objektiv zumirao baš na ovaj niz knjiga? Sve ima svoje značenje, a na gledatelju je da to odgonetne.

Poslije doznajem da kuća u kojoj živi ima neobičnu povijest. Izgradio ju je svojim rukama i uz malu pomoć prijatelja general i filmaš Slobodan Praljak, neko vrijeme je na prvom katu stanovao njegov tada najbolji prijatelj Goran Babić, a tu su svojedobno iznajmili životni prostor mladi Davor Slamnig i Pjer Žardin: prvi je hodao s Mirom Furlan, drugi s Cintijom Ašperger i tu su se održavali tulumi na kojima je bilo pitanje prestiža sudjelovati. U toj je kući Abdulah Sidran napisao scenarij za “Sjećaš li se Dolly Bell?”: Praljak je znao za njegove nesolidne radne navike i zatvorio bi ga u sobu dok mu ne isporuči određen broj stranica, tek tada je alkohol bio dozvoljen.

Čim je čula da je kuća na prodaju, Kvesićeva obitelj se zainteresirala. Gornji Kraljevac je, naime, neobična četvrt, do nje se dolazi vožnjom kilometar i pol kroz šumu, naizgled ste izvan grada, a zapravo baš i ne. Što je najvažnije, Cmrok je jako blizu, a što njegov proplanak znači za Babla, možete vidjeti u filmu.

Maska Dartha Vadera

Kako je pokazao naslagivanjem svojih knjiga ispred objektiva, Kvesić je prilično plodan autor, međutim, ne zadovoljava se već objavljenim. Pokraj njegova radnog stola je popis ovoga što još namjerava napisati. Ukoliko poživi još godinu dana, što smatra jako realnim, završit će bar tri knjige. Postoji još nešto. Jako mu se dopalo snimanje njegova prvog filma (nešto na videu je već napravljeno, na YouTubeu možete vidjeti polusatni “Pjesnik i prijateljice” u kojem se Kvesić kasno uvečer druži s lisicama što lutaju krajem oko njegove kuće i jedu mu iz ruke) i žao mu je što se prije nije dokopao “igračke” kakav je ovaj Cannon. U filmu je pokazana i njegova pozamašna zbirka fotoaparata: da je na vrijeme dobio ovakvu kameru, sada bi već imao stotinjak filmova.

“Dum spiro spero” nije tjeskoban ni depresivan film, jer je Kvesićeva naracija začinjena njegovim karakterističnim podigranim humorom. Samo po teškom disanju možete naslutiti da je to napravio tip koji ima velikih problema s plućima, ali i to on okrene na sprdačinu kad legne na kauč s maskom Dartha Vadera. Puhovski je bio protiv te dosjetke, no Kvesić je nabavio željenu igračku zahvaljujući Raulu Švarcu, vlasniku kultnog dućana stripova u Preradovićevoj ulici. Poslije mi je napisao da mu je drago što nijednom nije spomenuo Boga, život vječni ili raj, a opet sve nekako funkcionira. I to jako dobro i poticajno. Dok dišem, nadam se.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 12:48