JAVIER CERCAS Moja knjiga o demonima povijesti

Ništa nije moglo biti kompleksnije i uvjerljivije od čiste realnosti 23. veljače... - kaže na jednom mjestu u romanu “Anatomija jedne pobune” Javier Cercas (1962.) kojemu je, kao gostu ovogodišnjeg Festivala svjetske književnosti, ta knjiga upravo prevedena i objavljena u Frakturi.

U tom se romanu, prodanom u Španjolskoj u 250.000 primjeraka, Cercas bavi pokušajem državnog udara u Španjolskoj 23. veljače 1981. Koristeći, naravno, različite diskurse i romaneskne “olakšice” da bi opisao događaj kao i, dodaje u superlativnoj kritici Le Monde, “razumio svoga oca”.

Naime, Adolfo Suarez, prvi demokratski predsjednik, dao je ostavku. Parlament se sastao da izabere drugog, kad je u prostoriju upala pomalo komična figura pukovnika Tejera, koji je mahao pištoljem, i žandara koji su otvorili vatru...

Roman bez fikcije

Svi su zastupnici polijegali po podu tražeći zaklon, samo su u klupama ostali sjediti dotadašnji premijer Suarez, njegov zamjenik Guttierez Mellada i vođa komunističke partije Španjolske Santiago Carilla. “Realnost je”, kaže Cercas u romanu, “toliko važna da je u tom trenutku bila nesavladiva, i zbog tog je bilo potpuno besmisleno da se latim pothvata da je dotučem jednim romanom...”

Cercas je sveučilišni profesor španjolskog jezika, napisao je desetak knjiga, a posljednji mu je roman “Zakoni granice” (2012).

Što ste na kraju napisali - roman, kroniku, povijesni pregled…?

- To je kronika, to je povijesna knjiga, to je esej, to je mješavina serije biografija, također i autobiografija... I, na kraju, to je roman, iako nije fikcija, nema jedne riječi koja je fikcionalna. Forma je romaneskna. I na kraju, to je roman jer je središnje pitanje romaneskno, odnosno moralno pitanje. Problem je što imamo dilemu oko toga što jest roman…

Kriza žanra

Tako je i u nas - što je u djelu više nefikcionalnih elemenata, manje mu se spremno priznati da je roman.

- Oh, to je problem svugdje - samo je fikcija roman, tvrdi se. I to samo fikcija koja ima jednu formu romana - 19-stoljetni roman. Sve je vrlo striktno postavljeno: priča, karakteri… A ono što ja želim postići, ne samo u ovoj knjizi, nego i u prethodnim knjigama, jest proširiti ideju romana. A kako proširiti ideju romana? Idući k izvorima romana - Cervantesu, 18-stoljetnom romanu, engleskom, francuskom… to nije mnogo, ali proširuje tu ideju romana kao “višerodnog”. Romana koji “jede” sve žanrove koje nalazi oko sebe: esej, kroniku, povijest, sve…

Što biste rekli - koja vrsta romana najbolje odgovara našem vremenu, senzibilitetu?

- Ne znam. Pokušavam pisati najbolje što mogu, ali ne mogu reći što je “najbolje”. Ono što mogu reći jest da je krajem 19. stoljeća, kada roman dobiva priznanje kao nešto ozbiljno - dotad je bio neka vrsta zabave za djevojke, žene, ništa važno i ozbiljno - od tog trenutka ljudi govore o krizi romana.

Knjige kao zabava

Vjerujete li u to?

- Ne! Ali, vjerujem da određena vrsta romana, sada dominantan stil, nema baš mnogo reći. Možda je iscrpljen. Ali ja doista govorim samo o toj formi 19-stoljetnog romana, koji je bio tako velik, i moćan, da je kreirao fikciju koja je i jedini model pisanja romana. Ali to naprosto nije istina. Ja volim mnogo slobodniju ideju romana, koja dijelom dolazi i iz njegovih početaka. Roman mora biti zabavan, duhovit, ali može nam dati i mnogo, mnogo drugih stvari. Neću baš reći da mora promijeniti svijet, ali može, ili mora, promijeniti našu percepciju stvari. To je možda staromodno, ali ja u to vjerujem, vjerujem da je to cilj književnosti. Ako je književnost samo zabava, nešto za ubijanje vremena, igra - imamo mnogo drugih igara. TV, playstation, Ipad… roman mora učiniti nešto mnogo moćnije, ozbiljnije. Što ne znači da ne treba imati duha, ironije…

Važan datum

Dvadeset treći veljače važan je datum u povijesti Španjolske. Samo po sebi zato ne mora biti tema romana - što je vas navelo da o njemu pišete?

- Uvijek kažem da pišem o opsesijama. To je ono zbog čega pišem. I o stvarima koje ne razumijem. Zanima me ta epizoda kao što zanima sve Španjolce. Kao što su svi Amerikanci zainteresirani za Kennedyjevo ubojstvo. To je mjesto oko kojeg se svi demoni i đavoli naše novije povijesti vrte, kao i oko Kennedyjeva ubojstva. U tom trenutku, kad sam odlučio pisati roman, bilo je prošlo šest godina od Francove smrti, nakon dugog razdoblja diktature postajali smo demokratska i europska država. U tom trenutku, u parlamentu, dok su birali drugog demokratskog predsjednika, povijest se ponovila - da, pojavio se čovjek s pištoljem, s vojnicima, tražeći od ljudi da ga bezuvjetno slušaju. Naša je povijest izronila jer, znate, naš nacionalni sport je građanski rat. A znam da je i vaš. Bio je to mogući coup d’etat, ali, kako u knjizi kažem, bio je to i pravi početak demokracije.

25 godina poslije

Kao i vašeg romana…

- Na 25. godišnjicu “državnog udara” mediji su bili puni tekstova o tom događaju, intervjua… U 11 sati bio sam kod kuće, pio viski, u to sam vrijeme pio viski, i ponovo sam vidio slike koje viđamo svakog tjedna, slike pukovnika Tejera i zaštitare koji ulaze u polukružnu dvoranu parlamenta, prijete, pucaju… I, kao što Amerikanci iz ovog ili onog razloga svaki tjedan vide na TV-u ili u novinama ubojstvo Kennedyja, tako i mi vidimo taj prizor. I ja sam ga puno puta vidio, ali toga dana, 25 godina kasnije, vidio sam događaj u drugačijem svjetlu. Zapitao sam se nešto što bi se zapitao dječak od 15 godina, ja sam imao 40, pitao sam se - zašto su ta tri čovjeka ostala sjediti, a nisu polegli po podu kao ostali, tražeći zaklon? I zašto, posebno predsjednik parlamenta, kojeg nisam volio, jer bio je karijerist - zašto? U cijeloj knjizi pokušavam odgovoriti na to pitanje. Postao sam opsjednut tom slikom - je li to slučaj, ili to nešto znači, da su baš ta tri čovjeka ostala. Cijela knjiga bavi se odgovorom na to pitanje.

Čovjeka s pištoljem, i cijeli događaj, u jednom trenutku nazivate i “soap-operom”… Valjda i zbog njegove smiješne kape?

- Izgledao je tako… ali nije bio! Klišej je da nije bio ozbiljan, ima tako mnogo šala o tom događaju, sprdanja… a vidi se i u knjizi da to nije bila šala. To je jedna od ideja knjige, pokazati da to nije bila šala.

Vaša se literatura uglavnom bavi politikom. Jeste li član neke političke stranke?

- Ne, i nikad nisam bio, to sam sam sebi zabranio! Političke stranke su, naravno, važne, ali isto tako je važno za mene kao pisca da ne budem ni u jednoj stranci i da kažem što god hoću. Kad bih bio u stranci, morao bih se držati stranačke discipline. Moj posao je biti nezavistan.

Koliko znate o hrvatskoj politici zadnjih četvrt stoljeća, otkad je izišla iz socijalizma?

- Naravno, zainteresiran sam za građanski rat koji se ovdje događao, i ono prije toga. Sadašnji hrvatski predsjednik je jedna vrlo blaga osoba… ali, naravno, nisam specijalist u toj stvari… Vaša je povijest fascinantna, važna ne samo za vas nego za cijelu Europu. Volim čitati o uzbudljivim događajima, ali volio bih živjeti u zemlji s najdosadnijom mogućom povijesti, Švicarskoj, nordijskim zemljama… Volim demokraciju jer je tako dosadna.

Roman “Salaminski vojnici”, vaša peta knjiga, proslavila vas je. Kako ste se tad osjećali? Jeste li, pišući je, osjećali da pišete nešto izuzetno?

- Ne, uopće. Prije te knjige imao sam čitatelje koje sam mogao nabrojiti na prste. Majku, neke od sestara i neke prijatelje. Za mene je to bilo normalno, i posve nemoguće sanjati da sam ono što sam sad, profesionalni pisac, prevođen na bla, bla, bla jezika, bilo je to totalno izvan moje mašte. I bio sam OK s tim. Nitko u Španjolskoj danas ne može reći - Cercas je uvijek tvrdio da zaslužuje više čitatelja, jer nisam. Naravno da sam želio imati više čitatelja, ali nisam se žalio. I, odjednom, to se dogodilo… nadam se da knjiga nije loša, jer i moje prethodne knjige bile su dobre.

Teško breme uspjeha

Svakako ste bili sretni.

- Jesam, bio sam sretan, a i moja banka je bila sretna. Naravno da sam nakon toga stekao neprijatelje, izgubio neke prijatelje...

To je univerzalna pojava.

- Apsolutno, svugdje. Ljudi vam ne opraštaju uspjeh.

Ali ovdje ste među prijateljima, pa se možete opustiti.

- Hvala. Roman “Salaminski vojnici” bio je u Španjolskoj više od knjige, bio je neka vrsta društvenog fenomena, ali u inozemstvu je bio jednostavno dobro prodavana knjiga. Nije bio neki bestseler, nije tako ni zamišljen. Znam da imam “fanove”. Ali ja ne pišem bestelere, nego knjige koje se ponekad dobro prodaju. Pokušavam pisati knjige najbolje što mogu. Ako ih ljudi vole, super, ako ne - žao mi je. To je način na koji pišem.