Ako je posljednjih nekoliko godina glasačka baza Američke akademije pošto-poto nastojala glasovati protiv “očitih” pobjednika, ove godine nije bilo tako. Najveće iznenađenje Oscara 2012. sastoji se u tome što iznenađenje zapravo - nije bilo.
“Umjetnik” Francuza Michela Hazanaviciusa - film kojem su uoči oskarovskog vikenda prognozeri davali najveće izglede - osvojio je Oscare za najbolji film, najbolju režiju (Michel Hazanavicius) i najboljeg glumca (Jean Dujardin). Francuski je film osvojio ukupno pet Oscara, jednako koliko i Scorseseov “Hugo” - ali “Hugo” je Oscare osvojio isključivo u tehničkim kategorijama, i ni u jednoj od onih koje se obično drže glavnima. Ipak, najveći gubitnik ovogodišnjih “Oscara” bez sumnje su “Nasljednici” Alexandera Paynea, vrlo dobar, moderan film koji je do kraja slovio za favorita iz prikrajka, a na kraju ostao tek na jednom Oscaru za adaptirani scenarij.
Nijemi film
Pobjeda “Umjetnika” u svakom je slučaju presedan. Riječ je o prvom nijemom filmu koji je osvojio Oscara nakon 1928. Riječ je o prvom crno-bijelom dobitniku Oscara nakon dobra četiri desetljeća. “Artist” je prvi francuski film koji je osvojio glavnu oskarovsku nagradu, a Jean Dujardin prvi je francuski glumac koji je dobio Oscara za najbolju ulogu.
Marketinško umijeće
Uzme li se sve skupa u obzir, “Umjetnik” je doista atipičan oskarovski pobjednik i čovjek ne može ne biti impresioniran marketinškim umijećem braće Weinstein koji su jedan šarmantni lokalni francuski hit uspjeli plasirati na kudikamo širu scenu.
Pritom je paradoks da nijemi, crno-bijeli film - koji (ne dosljedno) imitira stilistiku i gramatiku filma 20-ih - Oscara osvaja upravo u godini kad je film definitivno prelomio svoju tehnološku revoluciju, kad je broj digitalnih kina na sjevernoj hemisferi prvi put prešao broj starih analognih, a 3D definitivno prestao biti prolazni kapric i nametnuo se sve više kao tehnološka norma, a možda i način opstanka kinematografa.
Crno-bijeli hommage
Kao da su te vrtoglave tehnološke mijene zavrtjele glavom i glasačima akademije, kao da su se i samo holivudski insajderi prepoznali u sudbini junaka Hazanaviciusovog filma, glumca nijemog filma koji u zvučnoj eri postaje nepotreban. Ali, nije riječ samo o tome da je glavnog Oscara dobio crno-bijeli hommage nijemom Hollywoodu.
Clooney opet bez sreće
Drugi najuspješniji film po broju Oscara - “Hugo” - također je posveta pionirskim danima kinematografije. Dobitnik nagrade za scenarij - “Ponoć u Parizu” Woodyja Allena - tematizira sindrom zlatnog doba i slavi parišku bohemiju 20-ih. Čitavi Oscari ove godine kao da su bili ušuškani u topli retro-šik.
Što se glumačkih Oscara tiče, možda jedino iznenađenje je činjenica da Oscara za najbolju ulogu nije dobio George Clooney, čovjek koji je i kao glumac i režiser i producent pozitivna konstanta današnjeg Hollywooda, a koji ima zasad samo jedan kipić za sporednu ulogu iz 2006. za “Syrianu”.
Trinaest nominacija
Nagradu za najbolju žensku ulogu ponijela je Meryl Streep za tehnicistički dojmljivu, mimikrijsku ulogu Margaret Thatcher u “Željeznoj Lady”, a kad se popela na pozornicu Streep je samoironično rekla kako “čuje pola Amerike kako kaže: oh, ne, zar opet ona?” Iako čak i upućeniji u film obično imaju dojam da Streep osvaja Oscara svaki čas, istina je zapravo da je Streepovoj ovo treći Oscar i prvi nakon 1982., a da je u međuvremenu bila 13 puta nominirana i izgubila, po čemu je doista jedinstvena.
Nagrada iranskom filmu dijelom je i politička gesta
U trenutku dok nad hormuškim tjesnacem zvecka oružje, a pred slutnjom američko-iranskog rata barel ide u nebo zanimljivo je notirati i političku gestu akademijinih glasača koji upravo u tom ozračju Oscara daju - iranskom filmu. Ponio ga je “Nader i Simin se rastaju” redatelja Asghara Farhadija, film koji je u Hollywood stigao kao pobjednik lanjskog Berlina, te koji bi i bez političkog konteksta stršio kao očiti favorit. Pritom je Farhadijev film po duhu i stilu sušta suprotnost filmovima koji su ove godine dominirali oskarovskim nagradama. To je film bez retra i nostalgije, uronjen u modernost, zainteresiran za zbilju, politički oštar, nesentimentalan, žestok i brz. Lijepo je što je iranski film konačno dobio i holivudsko priznanje, lijepo je što se to dogodilo u osvit rata, a lijepo je i to što je iranski film nagrađen za jedan urbani, moderni film o srednjoj klasi, a ne za neku neokolonijalnu fantaziju s ovcama, pejzažima i mudrim pastirima. Ono što nije dobro jest što na Oscarima nema američkih filmova koji bi bili nalik “Naderu i Simin”. Nekad, u sedamdesetima, Cimino, Scorsese i Altman slavu su stjecali baš takvim filmovima, a danas - kad se takav i snimi - obično ne dočeka svoj snop svjetla u Auditoriju Kodak.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....