Dokumentarno-igrani film "Prošla nesvršena budućnost" redatelja Morteze Ahmadvanda i Firouzeh Khosrovani iz 2025. sentimentalna je, formalno kreativna i nelinearna priča o pokušaju iranske iseljenice Maryam da ostane u kontaktu sa svojim starim i onemoćalim roditeljima u Teheranu.
Umjesto da se osloni na tehnološki i logistički jednostavnija, suvremena rješenja, poput videopoziva, ona u obiteljsku kuću, uz pomoć prijatelja, instalira nadzorne kamere kako bi iz tisućama kilometara udaljene Amerike, gdje je emigrirala tijekom turbulentnih 1980-ih i izgradila karijeru profesorice, mogla promatrati roditelje i koliko-toliko brinuti o njima.
Dok skupa s Maryam pratimo svakodnevicu njezinih oca i majke, u offu slušamo njezine čeznutljive opaske o roditeljima i događanjima u kući te, izraženom melankolijom obojene, kontemplacije o sebi, djetinjstvu, bijegu iz Irana i stjecanju američkog državljanstva, koje su popraćene obiteljskim videima, igranim rekreacijama stvarnih događaja te vizualnim metaforama.
Redatelji Maryamina obraćanja roditeljima i izlaganja u sadašnjosti za vrijeme radnje povremeno suprotstave nedefiniranoj bliskoj budućnosti u kojoj obiteljska kuća, sada prazna, pokušava ostvariti dijalog s njom, ali on ostaje jednosmjeran, poput njezina s roditeljima.
Neizlječiva bol
Nastupajući prvi put kao redateljski dvojac - ranije su surađivali kao redateljica i art-direktor na njezinu nagrađivanom filmu "Rendgen obitelji" (2020.) - Ahmadvand i Khosrovani elegantno su spojili sve te elemente, stvorivši pritom autentičan profil suvremenog arhetipa - nevoljkog migranta koji se grčevito bori kako ne bi izgubio doticaj sa svojim identitetom, obitelji, domom i domovinom.
Tijekom filma doznamo da je Maryam 1979., u trenutku kad je izbila Islamska revolucija, imala 18 godina te da je bila simpatizerka grupe koja je, nakon promjena u društvu koje su uslijedile, bila marginalizirana. Dvije godine nakon izbijanja Iračko-iranskog rata (1980. - 1988.), emigrirala je u tajnosti preko iransko-turske granice, umotana u ovčju kožu i uz pomoć tamošnjih krijumčara.
Takav bijeg od kuće Maryam je prouzročio neizlječivu bol i izazvao naoko nerješiv unutarnji konflikt. Kada je postala državljanka Sjedinjenih Država i došao je trenutak da se u velikoj dvorani, okružena drugim migrantima, pred američkim vlastima naglas odrekne svih drugih lojalnosti i pripadnosti, ona je zašutjela. Pomislila je: ako danas-sutra Iran i SAD zarate, kako da digne ruku na svoju zemlju? Nije izgovorila ono što se od nje tražilo.
U domovinu se nije vraćala zbog straha da je teokratske vlasti ne bi nekako povezale s njezinim politički aktivnim prijateljima, koji su im se ranije suprotstavljali. Maryam u filmu kaže da nisu ništa posebno radili, ali slikovito ustvrdi da se tinta u dosjeima nekih državnih službi nikada ne suši.
Zbog toga su težak zadatak držanja obitelji na okupu silom prilika preuzeli njezini roditelji. Međutim, tijekom svih tih godina u egzilu posjetili su je samo jednom. Maryam kaže da im boravak u Americi nije prijao. Kako su starjeli, tako su gnjavaža oko viza i dugotrajni avionski let postajali sve veća i veća prepreka. Otud, pretpostavlja se, potječe ideja o nadzornim kamerama.
Ljubav i opsesija
Ahmadvand i Khosrovani Maryaminu odluku da "bigbrotherizira" obiteljsku kuću ne osuđuju eksplicitno, međutim s vremenom postane jasno da instaliranje kamera vide kao potez očajnice, a njezinu brigu, isprva iskrenu, kao opsesiju koja je više uznemiruje nego tješi.
Unatoč tome, kritike njezina poteza vrlo su suptilne. Među očitijima su kćerine opservacije da su mama i tata, nakon ulaska kamera u njihov dom, počeli spavati u različitim sobama te da joj prisutnost kamera u kući - mogućnost konstantnog dodijavanja roditeljima - ne dopušta da ispunjava svoje obveze na poslu.
Briljantnost snimki nadzornih kamera u "Prošloj nesvršenoj budućnosti" leži u tome što su istovremeno i Maryamini subjektivni kadrovi i inverzije tipičnih alata represije kojoj su mnoge iranske obitelji godinama bile izložene.
Međutim, redatelji vrlo jasno naznače da Maryamine oči nisu uvijek vođene ljubavlju, nego da se ponekad, barem nakratko, pretvore u "režimske". Nikad to nije očitije nego u scenama u kojima više kamera stvori kolaž kakav se može vidjeti na monitorima u zatvorima ili, primjerice, uredima obavještajaca.
Ahmadvand i Khosrovani "oči" kamera iskoriste i za gledanje u dušu kuće Maryamine obitelji, njezine vršnjakinje, koja je sagrađena otprilike u isto vrijeme kada je ona rođena. Scene u kojima se kuća prisjeća obitelji i pokušava s njome razgovarati vrlo su emotivne jer nedvosmisleno sugeriraju da prostori u kojima ljudi obitavaju, ma koliko kratko, zbog njih prestanu biti tek cigle, beton i željezo te postanu nešto više.
Papiga
Ahmadvand i Khosrovani proželi su "Prošlu nesvršenu budućnost" prikladnim i razrađenim, ali očitim simbolima ptica.
Film započinje tradicionalnom pričom o pticama selicama, Maryam i njezine roditelje redatelji tijekom filma više puta usporede s pticom u staklenoj komori iz koje ne može pobjeći, a Maryam roditeljima kupi papigu - očita alegorija za nju samu - kako bi im pravila društvo kad ona već ne može. Iako papiga ima svoj kavez, odnosno kućicu, roditelji je redovito puštaju iz nje, kao da kćeri žele poručiti: oslobodi se i živi svoj život, a nas pusti da živimo svoj.
Opetovanim inzistiranjem na tim simbolima, posebice kadrom ptice u staklenoj komori, redatelji su ublažili njihov učinak. Dok su neke složenije kompozicije u kojima se pojavljuje taj kadar nedvojbeno lucidne - na pamet pada veći mozaik u kojemu kadrovi obiteljske kuće tvore svojevrsni okvir iz kojeg ptica ne može pobjeći - prečesto ponavljanje te slike filmu je dalo opipljivu notu patetike.
Ublažavanju iskrenih i teških emocija kojima film obiluje doprinijeli su i općenito stilizirana režija i zbilja precizna montaža.
Pitanja bez odgovora
Premda je nedvojbeno riječ o ozbiljnom i zrelom djelu, "Prošla nesvršena budućnost" u konačnici ostaje prilično tajnovita.
Detaljniji pogled na politički kontekst priče svakako bi dobro došao, pogotovo međunarodnoj publici koja nije upoznata s poviješću Irana. Razumljivo je da su ti detalji izostavljeni zbog opreznosti, no dobro bi došli.
Maryamino - mora se priznati - suludo rješenje za nošenje s udaljenošću od obitelji, što fizičkom, što emotivnom, trebalo je preispitati. Njezina se briga može shvatiti, kao i želja roditelja da joj udovolje, međutim to su sve nedostatne pretpostavke.
Ahmadvand i Khosrovani ulogu drugog naratora, kuće Maryamine obitelji, nisu najjasnije predstavili gledatelju, što znači da ga i najmanja dekoncentracija može navesti da pomisli da se radi o jednom od drugih muških lica iz radnje.
No, spomenuti minusi nisu ozbiljnije naštetili ovom vrlo poetičnom naslovu, gotovo pa tugaljivoj pjesmi u prozi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....