Teško je povjerovati da Vladimir Rončević, za prijatelje Ronac, na ljeto odlazi u mirovinu. Vitalan, energičan, pun planova i radnog elana ravnatelj HRT-ova centra Rijeka odaje dojam čovjeka u naponu snage. No, brojke govore drugačije.
Rončević je rođen u znaku horoskopskog Lava 12. kolovoza 1950. godine u Rijeci, a ove godine bilježi 46 godina rada u novinarstvu, životnom opredjeljenju kojim se kao devetnaestogodišnjak počeo baviti 25. rujna 1969. godine na Radio Rijeci, kao stalni vanjski suradnik za trajanja studija hrvatskog jezika i književnosti i kulturologije.
HRT centar Rijeka
Kako to već biva, bivši ratni reporter, urednik i voditelj središnjeg Dnevnika HTV-a te glavni urednik Informativnog programa HTV-a od 2004. do kraja 2007., u onom zlatnom dobu kada je prosječna gledanost Dnevnika bila 37 posto, prije osam godina vratio se u HRT centar Rijeka.
- Zatvorio sam krug. Ili, ako želite, vratio sam se na mjesto ‘zločina’. I ponosan sam na sve što smo mi u HRT centru Rijeka napravili u posljednjih nekoliko godina. Jedina smo radiopostaja koja na svojem području slušanosti participira u više od polovice marketinškog tržišta. Uz to, Radio Rijeka u 2014. godini bilježi regionalnu slušanost od 28,87 posto, što je brojka koju ne dosiže nijedan javni ili komercijalni radio u Hrvatskoj na području svoje koncesije. A mirovina? Ja svima ističem da ne odlazim u mirovinu, nego u penziju. Ne namjeravam se umiroviti. I prije nego sam se penzionirao već sam si pronašao ispušni radni ventil za jesen. Radit ću jedan povremeni novinarski posao za dušu, surađivat ću za jedan tjednik - otkriva Rončević dok na prepunoj terasi kafića na riječkom Korzu pijemo kavu na suncu.
39 godina braka
Zanimljiv i duhovit sugovornik na pitanje što smatra svojim najvećim uspjehom u dugogodišnjoj karijeri umjesto brojnih postignuća ili nagrada (zadnje priznanje primio je lani u svibnju kada su mu dodijelili “Ivana Šibla” za životno djelo, s time da je ta nagrada bila prvi put dodijeljena nekome izvan Zagreba te prvi put objedinjeno za radijsku i televizijsku djelatnost), kaže:
- Brak! Bez ikakvog razmišljanja reći ću vam da je moj najveći životni uspjeh moj trideset i devet godina dugi brak sa suprugom Verom. Imamo dvoje fantastične djece, Marina i Barbaru, koji više nisu djeca nego odrasli ljudi, krasnog zeta Vladimira i divnu nevjestu Sanju, te od svakog po jednu unuku: Martu (4 godine i 5 mjeseci) i devetomjesečnu Petru - priča djed Rončević.
- Nisam djed, nego dida. A Vera je nona - odmah ispravlja rukovoditelj HRT-ova centra koji je samo pet godina stariji od njega.
Oduvijek novinar
- Da, Radio Rijeka ove godine bilježi svoju 70. obljetnicu. Drago mi je da je netko u mojoj matičnoj kući stariji od mene - smije se Rončević, koji bi, da može birati koji bi novinarski posao opet volio raditi, danas, samo nekoliko mjeseci prije odlaska u penziju, odabrao uređivanje i vođenje Dnevnika. Nije li to najstresniji posao?
- Ja ga nisam takvim doživljavao. Izuzetno sam zadovoljan svojim radom u uređivanju i vođenju Dnevnika u sva tri navrata koliko sam radio tu emisiju. Jednom su me pitali koliko se vremena pripremam za Dnevnik, a ja sam rekao: ‘Cijeli svoj život’ - priča Rončević, koji ističe kako, kad pogleda četrdeset i šest godina unatrag, u svojoj karijeri ne pronalazi ni jedne stvari što ju je napravio, a zbog koje bi se danas sramio.
- A to je najvažnije - kaže Rončević, koji samog sebe, unatoč gomili šefovskih funkcija što ih je godinama obnašao, naziva novinarom.
- Ja se tako osjećam. Otkako znam za sebe, uvijek sam htio biti novinar. Nisam poput mnogih mojih vršnjaka maštao o poslu pilota ili ginekologa (znate onaj vic: Nisam ginekolog, ali mogu pogledati?). Ne! Baš novinar! U posao sam ušao kao devetnaestogodišnjak na Radio Rijeci, gdje sam kao honorarac pratio sport. Potom prometne nesreće, aktualnosti iz grada... To je bio start. Nastavio sam u brojnim redakcijama: Večernjaku, Studentskom listu, Omladinskom listu, Novom listu, Tanjugu, Slobodnoj Dalmaciji, Dnevniku... Na televiziju sam došao 1986. godine. Počeo sam u riječkom TV centru, gdje smo radili Županijsku panoramu. U Zagreb sam dolazio pratiti Sabor, a s početkom rata sam kao ratni izvjestitelj obišao gotovo sva ratišta. Potom sam 2004. postao šef Informativnog programa, a četiri godine kasnije ponovno sam se vratio u Rijeku.
Bivši rocker
Iako sam mnogima po funkciji bio šef, nikad samog sebe, baš zato što se oduvijek osjećam kao novinar, nisam doživljavao kao neko uzvišeno biće koje ima moć odlučivati o tuđim sudbinama. Ma kakvi! Ja sam svoj odnos sa suradnicima uvijek opisivao kao suradnički, a moje je bilo samo da im kao šef omogućim što bolje uvjete rada. Nikad, vjerujte, urednički posao nisam doživljavao kao vrh vrhova. Meni je sjajno biti novinar! Odeš, razgovaraš s ljudima, napraviš reportažu, izvještaj, intervju... Naravno, i u novinarskom poslu, kao i u svakom drugom, moraš imati neki ispušni ventil. Moj je tucanje kamena - kaže Rončević, koji je kamen oko svoje vikendice u Donjoj Kladi, nedaleko od Senja, tucao i prije sedam godina kada smo posljednji put razgovarali.
- Ako se ponovno vidimo za sedam godina, ja ću, siguran sam, opet reći da tucam kamen. To me opušta. Inače, taj teren smo u Donjoj Kladi kupili prije tridesetak godina, no u okolicu Senja na odmor odlazim sa suprugom i, malo kasnije, s kćeri i sinom, od svoje 25. godine. Lijepo mi je tamo. Kad mogu, trudim se tu provoditi vikende, a u Donju Kladu odlazim i na godišnji odmor. Tu ću ljetovati i ove godine i mislim da ću zapravo tek tijekom tog godišnjeg odmora shvatiti kako se na jesen više neću vratiti na posao.
Kako ću provoditi penzionerske dane? Siguran sam da neću biti tipičan penzioner - priča bivši rocker (u mladosti je, početkom sedamdesetih, svirao repertoar Beatlesa i Rolling Stonesa u rock sastavu Bijeli pacovi), koji i danas rado s društvom uz gitaru pjeva klapske pjesme.
Voli i zaplesati, redoviti je sudionik riječkog karnevala... Obožava putovanja, nada se da će kad ode u penziju obići sve one destinacije na koje dosad zbog posla nije mogao otputovati.
Nagrada ‘Ivan Šibl’
- Lani sam nagradu ‘Ivan Šibl’ za životno djelo proslavio tako da smo supruga i ja otputovali u Dubai. Bilo nam je prekrasno tih desetak dana, baš smo se lijepo proveli. Pravi ‘krivac’ za ovo posljednje krstarenje Omanom, Dubaijem i Abu Dhabijem je, zapravo, supruga Vera. Kao, uostalom, i za ostala putovanja. Ona je inicijator i kreator, ja sam malo lijen, ali kad me ‘zalaufa’, bude mi drago! Bilo je sjajno i na moru i na kraju, obišli smo sva bitna odredišta, džipovima krstarili po pustinji, jahali deve, pušili nargilu... A na preporuke dušebrižnika koji su govorili kako bi mi bolje bilo da novac štedim za crne penzionerske dane umjesto da uživam na putu, i onda i sada samo odmahujem rukom i kažem - jednom se živi! - smireno govori Rončević, kojeg uz nadimak Ronac krasi i nadimak Ledeni.
Uvijek smiren
Tako su ga prozvali devedesetih, u vrijeme dok je vodio i uređivao Dnevnik, jer je bio jedan od rijetkih urednika koji na van nije pokazivao emocije, nego je uvijek uspijevao ostati smiren.
- Nisam od onih koji lako planu. Bar je tako bilo donedavno. Najvjerojatnije to mogu zahvaliti mojim genima, pokojnim roditeljima. Ja sam dalmatinsko-češka kombinacija. Mama Vlastimila bila je Čehinja, a pokojni otac Pavao Dalmatinac. A ja Primorac! Mislim da njima mogu zahvaliti tu svoju mirnoću. Njima, i u jednakoj mjeri, mojoj ženi, djeci i unucima - kaže otpijajući kavu.