U jednom od prvih kadrova novog dokumentarnog filma Tatjana Božić izlazi iz svoje kuće u predgrađu Amsterdama s komadom torte na tanjuru. Puteljkom dolazi do susjedinih vrata, zvoni i nudi kolač. Susjedu ne vidimo, tek ispruženu ruku koja uzima tanjur i zatvara vrata. Što je bilo dalje? Ništa. Gesta nije uzvraćena, susjedi Tatjanu ne pozivaju na druženje.
Tako je to u Nizozemskoj – zemlji liberalnih i otvorenih, ali ipak drugačije odgojenih ljudi. Tamo ne razumiju „jezik hrane“, da je to poziv na druženje i, Tatjana se ponadala, možda način da u Amsterdamu konačno nađe svoju zajednicu, da počne pripadati. Usamljenost i nepripadanje tema su njezina novog filma, „Tragovi pripadanja“, koji od subote kreće u kino-distribuciju, a nakon premijere u zagrebačkom KIC-u u 19 sati s redateljicom će o nastanku filmu razgovarati filmski kritičar Tibor Đurđev.
Tatjana Božić, kako govori u filmu, možda nije građanka svijeta, ali je sigurno građanka Europe. Rodila se u Karlovcu 1971., a 1986. njezina se obitelj, zbog očeva posla, preselila u Moskvu. Prvotni plan bio je da ostanu četiri godine, na kraju su ostali deset. Tatjana je na prestižnom sveučilištu Lomonosov magistrirala novinarstvo, a postdiplomski studij završila je na moskovskoj Višoj školi za scenariste i redatelje, gdje je za vrijeme perestrojke učila od Artavazda Pelešjana i Wima Wendersa u istoj zadimljеnoj dvorani gdje je Tarkovski nekad prikazivao zabranjene klasike. Raspadom SSSR-a preselila se u London, a krajem devedesetih vratila u Zagreb gdje je s kolegama osnovala produkcijski studio Fade In. U Zagrebu je osmislila svoj veliki hit, dokumentarac „Ljubavna odiseja“ (2014.) u kojem obilazi bivše dečke kako bi otkrila zašto joj se ljubavne veze raspadaju. Na masterclassu u Belfastu, gdje ga je nastavila razvijati, upoznala je Nizozemca u kojeg se zaljubila, s njim se preselila u Amsterdam i rodila sina Waldemara koji danas ima 18 godina, a uz Tatjanu, drugi je glavni junak njezina novog dokumentarca.
Dugotrajan posao
„Na filmu sam počela raditi još 2019., isprva sam ga sama snimala. Posao na dokumentarcima je dugotrajan, trebalo mi je vremena da osiguram financiranje i dok sam ga završila, Waldemar je već odrastao. Na početku ima 11, a na kraju filma 17 godina“, govori Tatjana Božić, s kojom sam telefonski razgovarala neposredno prije njezina dolaska u Hrvatsku. „Tragovi pripadanja“ koji traju 80 minuta na kraju su snimljeni u hrvatsko-njemačko-nizozemskoj koprodukciji, scenarij osim Tatjane potpisuje i Jacob Gesink, kameru Sven Jacob, a posebno ističe pomoć svojih producentica Magdalene Petrović i Hanke Kastelicove iz HBO-a. Naime, od 2. listopada njezin će se film moći gledati na HBO-u u cijeloj Europi.
Kako je došla na ideju da snimi film o vlastitoj usamljenosti? „Nakon raspada veze s Waldemarovim ocem, postala sam samohrana majka. Dugo sam bila primarno mama: Waldemar i ja smo živjeli na rubu grada, vozila sam ga svaki dan u školu na drugi kraj grada i razne aktivnosti. Nisam imala ni vremena ni novca za bilo kakav društveni život. Zbog novca sam počela iznajmljivati Waldemarovu sobu, a kad sam već dobila taj limun, odlučila sam napraviti i limunadu!“ smije se dok razgovaramo.
Tako počinje i film. Iako ni u jednom gradu nije živjela više od deset godina, više se ne planira seliti zbog Waldemara. U Amsterdamu je cijeli njegov život, prijatelji i njegov otac, no Tatjani nedostaje druženje s odraslima. U filmu nam govori kako je sinovljevu sobu „odlučila pretvoriti u mali hotel“. „Da, baš dobra ideja“, mrko u kameru komentira Waldemar. Nije oduševljen maminim gostima, buni se da nakon njih soba smrdi, komentira kako mama misli da su joj to novi prijatelji, a oni se vjerojatno pitaju kad će ona više prestati brbljati.
No Tatjana čezne za zajednicom koju pamti iz djetinjstva u Karlovcu: susjedi su njezinim roditeljima ujedno bili i prijatelji, a čak i ako te susjedi nisu voljeli, uvijek su bili spremni pomoći. „Ne želim biti u vezi, niti zaljubljena, ali ne želim biti ni usamljena“, jada se svojim gostima koji stižu sa svih strana svijeta. Pokušava i na druge načine: odlazi na doručke u lokalnu Ikeu, pridružuje se biciklističkoj grupi, iako nije religiozna, razmišlja da se pridruži lokalnoj crkvi. Dapače, što dulje živi u Amsterdamu, sve više shvaća da „integracija često dolazi sa skrivenim zahtjevom: ublaži naglasak, kontroliraj te emocije, smanji intenzitet, postani ‘lakša‘“.
Kuće bez zavjesa
Je li problem u Nizozemcima, koji žive u kućama bez zavjesa, ali te ne pozivaju na druženja? Ili je problem u njoj koja, kako joj kaže sin, pomalo i voli biti autsajder, a i nije se baš potrudila prilagoditi novoj kulturi. „Tragovi pripadanja“, koji pomalo zafrkantski počinju, u tom trenutku postaju ozbiljan, pa i tužan film: Tatjana Božić ponovno kreće na put, obilazi svoje rođake gastarbajtere u Austriji i Njemačkoj, prijatelja Igora u Švicarskoj, telefonski razgovara sa starijom sestrom Sandrom koja ju ne posjećuje i s ocem koji joj govori o obiteljskoj prošlosti. Iza priče o nepripadanju odjednom izranja i bolna obiteljska priča: kad je bila beba od samo dva mjeseca majka ju je dala baki i do četvrte godine Tatjana je živjela u Bosni, a njezina starija sestra ostala je s roditeljima u Karlovcu…
Gledatelju vrlo brzo postaje jasno da je dio filma redateljica „odigrala“, sebe je pretvorila u filmski lik. Koliko je prizora u dokumentarcu spontano snimljeno, a koliko je skriptirano? „S prošlim filmom sam utemeljila svoj ‘žanr‘: ništa neće biti laž, ali ja pričam svoju priču, a stvarna priča bi možda povremeno bila dosadna, pa sam joj dodala dramaturšku napetost. U prvom filmu to je igralo mnogo veću ulogu, ovdje sam sebe dijelom pretvorila u karakter koji stalno radi pogrešne stvari – goste pretvaram u prijatelje, idem u crkvu iako nisam religiozna. Niti jedan prizor s drugim ljudima, međutim, nije bio odigran ni pripremljen, ali su montirani u nekom kontekstu. Ono što radim samo ja, to jest isplanirano – i u neku ruku je fikcija. Sviđa mi se da moji filmovi teku kao igrani film. Bez humora i autoironije, autobiografski dokumentarci bili bi gnjavaža, ne želim samu sebe preozbiljno shvaćati“, objašnjava.
Ne osjeća da pripada
Najteže je bilo, nastavlja, prikazati zašto ne osjeća da pripada u Nizozemskoj, na koji način joj to Nizozemci pokazuju, što to njoj smeta, na što se to ona žali. Onaj dio gdje je stvarno doživjela da je vide kao Istočnoeuropljanku, bilo je nemoguće snimiti. „Nakon što sam obavila jednu minornu operaciju, doktorica mi je rekla da ne dižem teške predmete. Ja kažem okej, a ona mi opet govori – nemojte dizati teške predmete, kištre i slično. U tom sam trenutku shvatila da stereotipi rade, zbog mog naglaska pretpostavila je da sam beračica jagoda ili rajčica“, pojašnjava Tatjana. Kao primjer kulturoloških razlika, navodi pak slučaj s prijateljicom Nizozemkom koju je upoznala jer su im se družila djeca. Svi su bili u parku i u jednom trenutku je prijateljica izvadila dvije jabuke – jednu je dala svom sinu, a drugu je ona zagrizla. Waldemar, koji je tad bio malen, rasplakao se i počeo govoriti da i on želi jabuku. Prijateljica se odmah ispričala i pojasnila da je ona naprosto – tako odgojena.
Film se od početka kolovoza prikazuje u nizozemskim art kinima. Reakcije su, govori Tatjana, jako pozitivne, nekoliko puta je dosad sudjelovala i na razgovorima s gledateljima nakon projekcija. U Utrechtu su je jako iznenadili brojnim pitanjima, ali i teorijama o tome zašto su oni, Nizozemci, takvi kakvi jesu – neki smatraju da su možda arogantni, drugi da se sebi mogu smijati jer su u povlaštenoj poziciji kao liberalna i bogata zemlja, a možda je stvar u tome da strance više toleriraju, nego što ih prihvaćaju. Nakon projekcije u Amsterdamu jedan ju je gledatelj, pogođen prizorom iz filma u kojem susjedi nosi tortu a ona joj zatvori vrata pred nosom, pozvao da za dva tjedna dođe na proslavu njegova rođendana. „I ideš li na rođendan?“ pitam je na kraju. „Apsolutno idem na taj rođendan!“
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....