Dobitnik nagrade Fipresci na festivalu u Veneciji, film Alaina Parronija opušten je i poletan debi o nihilističkim tinejdžerima koji stiže u hrvatska kina, najavio je distributer.
Priča je sljedeća: "Sredina je ljeta u Rimu. Alex, Brenda i Kevin svakog se dana voze zajedno na motociklu između obalnog seoskog predjela i Vječnog grada pokušavajući se oduprijeti neminovnoj prolaznosti vremena te vrućini. Alex je upravo napunio 19 godina, Brenda je trudna, a Kevin svuda gdje stigne grafitima upisuje svoje ime; svo troje pokušavaju ostaviti vlastite tragove u svijetu u kojem žive. Žele biti primijećeni te ostati zapamćeni na njima jedini mogući način: biti agresivnima, vulgarnima, primitivnima i nasilnima. Kako je Brenda trudna, to automatski znači da će ona svijetu ostaviti svoj "znak". Kevin je impulzivan mladić te vrlo aktivan na društvenim mrežama, a što više grafitima sa svojim imenom "ukrašava" lokalne građevine to njegov trag u svijetu ostaje jači. Alex, Brendin dečko, uskoro će postati otac. U svakom se pogledu oslanja na svoje prijatelje, ali ne može pronaći pravi razlog ili način kako bi ostao zapamćen. A što ako dijete uopće nije njegovo? Kako on ipak može ostaviti svoj "znak" na svijet? Ova, ali i mnogo drugih pitanja postavlja prvijenac talijanskog redatelja Alaina Parronija koji je premijerno prikazan na festivalu u Veneciji gdje je osvojio čak dvije nagrade: posebnu nagradu žirija te nagradu Fipresci u sekciji Orizzonti. Riječ je o djelu kojeg su kritičari zahvaljujući njegovom stilističkom izričaju usporedili s odličnom dramom "American Honey" redateljice Andreje Arnold, ali i s Kubrickovom "Paklenom narančom" s obzirom na tematske sličnosti nihilizma i potpune nebrige za budućnost koje ova dva uratka dijele. Radnjom smješten u Rim i njegovu okolicu, Beskrajna nedjelja iznimno je pikantno djelo o mladim ljudima koji promišljaju o nedostatku vlastite budućnosti u gradu u kojem žive, a koji u domaća kina stiže u četvrtak, 5. prosinca.
Za novu generaciju
Drama Beksrajna nedelja svojevrsna je priča o odrastanju za koju je redatelj Parroni u jednom intervjuu izjavio: "Za moju generaciju, pripovijedanje o našoj mladosti i punoljetnosti pitanje je jezika. Prisjećanje na vlastitu mladost u današnje vrijeme jest prepotentan čin koji uključuje suočavanje s dubokom nejasnoćom, stereotipima i proturječjima društva kojim upravljaju mediji, a u kojem smo mi odrasli", izjavio je 32-godišnji redatelj koji je završio studij grafičkog dizajna i fotografije na sveučilištu u Pomeziji. Za svoj prvi dugometražni film u karijeri također je nadodao: "Svi smo kontaminirani, bombardirani konstantnim citiranjem slavnih, aglomeracijom slika te simultanošću informacija i emocija koje dolaze iz kino dvorana, s interneta ili raznih fotografija. S mojim prvim filmom nadam se da ću gledatelja navesti da pokuša ispitati različite perspektive i kolektivna iskustva koji oblikuju naš svjetonazor. Kao osoba koja je odrasla u predivnom krajoliku, tek tridesetak kilometara od Rima, jednog od najstarijih gradova u svijetu, bio sam preplavljen holivudskim filmovima, pop glazbom i japanskim animeom koje su konstantno prikazivale televizijske postaje, ali sam također imao priliku vidjeti i puno djela nepoznatih autora zahvaljujući njihovoj dostupnosti putem interneta. Kada želite snimiti nešto što je iskreno za to je potrebno preispitati jezike i medije kojima se nove generacije koriste kao i njihovu vrijednost u odnosu na svijet koji ih okružuje. Upravo su zbog toga za mene Alex, Brenda i Kevin poput inkarnacije sna anksioznog tinejdžera koji je zaspao sa svojim pametnim telefonom u ruci ispred upaljenog televizora", završio je Parroni.
Jako dobar posao
Kritika je uglavnom složna da je redatelj Parroni napravio iznimno dobar posao balansiranja načina kojim adolescenti skreću od eksperimentiranja s cinizmom do uranjanja u divljinu vlastitog djetinjstva. Ovo je film o ljudima koji još uvijek nisu naučili raditi kompromise ili zastati i razmisliti prije djelovanja, a upravo je to ono što likove čini toliko šarmantnima, razdražljivima i potencijalno opasnima, prvenstveno za same sebe. U glavnim ulogama nastupaju mladi glumci Enrico Bassetti, Federica Valentini i Zackari Delmas kojima je nastup u ovom filmu, baš kao i samom redatelju, praktički bio dugometražni debi. Zahvaljujući vrlo vještoj upotrebi fotografije, redatelj Parroni uspjeva prikazati promjenjivu osobnost likova i njihov proces evolucije što dovodi do toga da su određeni dijelovi filma snimljeni iznimno živopisno i naturalistički uz primjesu nadrealizma pa gledatelj neće biti svjestan gleda li stvarnost ili fantaziju koju je jedan od likova stvorio u svojoj glavi.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....