Hrvoje Hribar: Ljudi mi prodaju konje i nude imanja za setove stranih filmova

U svom drugom mandatu kao ravnatelj Hrvatskog audiovizualnog centra, krovne ustanove hrvatske nacionalne kinematografije i svih procesa koji se događaju u hrvatskom filmu, Hrvoje Hribar konačno ubire plodove dugotrajnog preslagivanja odnosa u domaćem filmskog cehu. Godinama žestoko napadan od svojih oponenata, veliki “maestro” ovih je dana ponajviše ponosan na uspjeh hrvatskog filma na najprestižnijem filmskom festivalu na svijetu.

Da krenemo od Cannesa, gdje je hrvatski film “Zvizdan” Dalibora Matanića upravo osvojio nagradu. Kakva je to uopće nagrada?

- (ironično) Ma to je jedna sasvim bezvezna nagrada, na marginalnom festivalu... Primjetivši reakcije uvrijeđenih i nezadovoljnih, Predrag Ličina mi je poslao sms: "Da smo osvojili Zlatnu palmu, naslovnica bi glasila ­ 'Kako li se taj Cannes srozao'". Mislim da znam grešku: hrvatski su mediji bili poplavljeni fotografijama lijepih, dobro obučenih, presretnih mladih Hrvatica i Hrvata, koje su stizale iz Cannesa i to je pobudilo određenu nelagodu. Tko je dozvolio Hrvatima da budu sretni? A nije li naš zadatak da budemo stisnuti, mrzovoljni, skučeni, i puni bijesa na nepravdu koja nas je stavila u naš teški položaj? U Sjevernoj Americi, za razliku od Hrvata, njeguju kult uspjeha kao zalog sreće, a u Južnoj Americi, u kojoj ću se ja najvjerojatnije nastaniti, znaju biti sretni i bez obzira na uspjeh. Ovo što se dogodilo u Cannesu jest zasluženi uspjeh i sreća cijele jedne ekipe koja je jako puno radila i riskirala, ne samo ovim filmom, nego cijelim nizom projekata, da doživi ovo što je doživjela.

Možete li zaokružiti ukupne rezultate HAVC-a?

- U čemu je smisao u ovom kapitalističkom načinu razmišljanja da mi uopće održavamo neku svoju audiovizualnu proizvodnju? Dva su valjana razloga. Jedan je kulturni, zato što je audiovizualno sada ona kapsula unutar koje se događa jezik, to je onaj prostor unutar kojeg jedna sredina priča svoju priču. Kada jedna zajednica prestane pričati svoju priču, ona umire.

Drugi razlog je gospodarski. Naime, kad se dobro posloži jedna industrija i kada se usklade javne i komercijalne komponente, onda se može stvoriti širi sustav koji daje financijske plodove.

Primjerice, kroz servisne koprodukcije cijela ta industrija dobiva značajan novac i uspostavlja Republiku Hrvatsku kao odlično mjesto za snimanje filmova, čime osiguravamo kontinuirani izvoz našeg filmskog talenta, nešeg filmskog zanata i usluga i naših filmskih lokacija.

Naš “rebate” model ostvario je tisuću posto rasta u četiri godine, i u 2015. se razastire s minimalno 200 milijuna kuna. Vjerujemo da je limit Hrvatske oko milijardu kuna godišnje s postojećim kapacitetima, uz nužnu izgradnju studija.

Što možemo očekivati od tajanstvenog TTIP-a i na koji će se način nas ticati?

- Radi se o globalnoj operaciji stvaranja maksimalističkih oligopola. Dakle, maksimalizira se globalna zarada, a minimalizira se broj adresa na koje će ta zarada pritjecati.

Jesu li svi kotačići u hrvatskoj AV industriji posloženi kako treba da bi se došlo do ciljanih milijardu kuna u segmentu servisiranja stranih produkcija? Što je sa studijima?

- U Hrvatskoj se danas strani filmovi snimaju od Dubrovnika do Istre, ove godine ulazimo u prostor Ličke županije, prvi put će u Zagrebu biti potrošen značajan dio tih sredstava... Ja trenutno na mobitelu imam e-mailova i poruka, pokazat ću vam, ljudi mi prodaju konje, pokušavaju “utopiti” svoja imanja kao idealne lokacije... Oko pet tisuća ljudi će biti statisti u trilogiji “Winetou”, “Jezeru” Luca Bessona... Naravno, nitko od njih se neće obogatiti, ali sudjelovat će tokom ljeta u jednom kreativnom poslu i stavit će nešto u džep i nešto će si moći platiti.