PIŠE NENAD POLIMAC

'HAPPY END' Unatoč manama novi Hanekeov film vrijedi pogledati

 

Tijekom posljednjih petnaest godina, Michael Haneke se nametnuo kao vjerojatno najuvažavaniji suvremeni europski filmaš. Serijom filmova kao što su “Skriven”, “Bijela vrpca” ili “Ljubav” Haneke se približio onom statusu koji su svojedobno imali Bergman i Kieślowski. Pri tom je impresioniralo to što Haneke nije radio malo - a opet, nije imao lošeg filma.

Stoga je jedan dio kritike s nelagodom dočekao premijeru Hanekeovog filma “Happy End”. Većinska je ocjena bila da “Happy End” izgleda kao djelo nedarovitog Hanekeovog imitatora, da su njemu skicozno nabacane već viđene ideje, te da je - ukratko - Haneke prvi put zbilja podbacio.

“Happy End” je kronika bogate buržujske obitelji industrijalaca iz Calaisa. Već na samom početku, Haneke nas zaskoči sa dva šokantna motiva: tinejdžerka Eve sedativima otruje svoju depresivnu majku, a na gradilištu obiteljske tvrtke radnici stradaju od odrona zemlje. Tijekom idućih 107 minuta Haneke nas vodi kroz puzzle preljuba, frustracija i omraza kojima u središtu stoji stari mizantrop - jetki, dementni patrijarh.

Hanekeov film doista ostavlja dojam bilježnice s idejama, niske intrigantnih zamisli koje su s naporom povezane u cjelinu. Haneke zbilja dugo nije snimio manje dobar film. No - gunđanja ipak jesu pomalo pretjerana: “Happy End” uz sve mane vrijedi gledanja.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
28. studeni 2024 01:33