Gorgona: Je li napokon izašla iz sjene i ukinula svoju bit?

ZAGREB - Posve je razumljivo da se pretpremijerna projekcija dokumentarnog filma o zagrebačkoj predkonceptualnoj grupi Gorgona dogodila u istoimenoj dvorani MSU. Zbila se u nazočnosti redateljice Ane Marije Habjan i četiri njezina živa člana u publici ( Josip Vaništa, Ivan Kožarić, Matko Meštrović, Đuro Seder), uz minutu šutnje prije same projekcije za nedavno preminulog Miljenka Horvata krajem ožujka.

Riječ je o umjetniku koji je vrlo kratko, fotografski brzo prošao strogu selekciju misteriozne mreže “umjetničkih” druženja početkom 60-ih prošloga stoljeća. Zbog gotovo fanatične potrebe za putovanjima ostao je prikraćen za ozbiljniju teoretsku studiju u hrvatskim okvirima. No, i to će se ispraviti, istaknula je ravnateljica MSU Snježana Pintarić, jer njezina institucija na jesen priprema opsežnu izložbu o njegovu umjetničkom djelovanju.

Četiri doajena

Pola stoljeća nakon povlačenja u sjenu - prema metafori idejnog začetnika neformalnih umjetničkih okupljanja J. Vanište - Hrvatska je televizija proizvela pedesetominutni film o važnom segmentu hrvatske antiumjetničke scene. Tada nove, jer su članovi međusobno komunicirali takvim medijskim sredstvima - pismima, šutnjom, šetnjama i sl. - koja se do tada nisu rabila u području likovne prakse niti je socijalističko društvo imalo sluha za njih.

Četiri spomenuta umjetnika-doajena su uz brojnu publiku promatrali zbivanja na ekranu na kojem se od samog početka umnožavala slika muzejske dvorane Gorgona. U njoj je sniman veći dio razgovora i pritom su puštane arhivske snimke njihovih izložbi, zajedničkih druženja, stare fotografije i sl.

Redateljica je za suradnika u montaži izabrala Damira Čučića, inače filmskog autora koji je s lakoćom dokumentarnu građu premrežio optikom eksperimenta, s obzirom na to da je redateljsku karijeru izgradio na sličnoj optici. I premda je film prvenstveno namijenjen televizijskoj distribuciji njegov diskretni eksperimentalni šarm gorgonašku građu čini dinamičnijom.

Reklo bi se - prihvatljivijom za nove generacije gledatelja odgojenih na muzičkim spotovima te igranim filmovima koji u značajnoj mjeri koriste iskustvo medijskog eksperimenta.

Zlatne šezdesete

O njemu je na samom početku dokumentarca, također iz gledališta dvorane Gorgona, govorio Mihovil Pansini, spominjući zlatne šezdesete i zagrebačke festivale koji su promovirali ideju “antifilma”.

Film je, dakako, medij kojim se “gorgonaši” nisu koristili, no pola stoljeća kasnije pokazat će se da je od presudnog značaja za misterij njihovih okupljanja. Prije svega, kao moćan medij koji će, između ostalog, otkriti malo poznatu činjenicu da je Josip Vaništa sjedio na policiji zbog umnožavanja jedne te iste fotografije, promoviranja praznine, u krajnjem slučaju - beznađa.

Tajno djelovanje

Zatim, da je meandar Julija Knifera bio predmetom sprdnje u visokotiražnim novinama u doba socijalizma.

Slične anegdote čine zagrebački umjetnički antipokret plastičnijim, no s druge se strane nameće pitanje o tome u kojoj mu je mjeri naštetila produkcija sveobuhvatnog filmskog dokumenta.

U njemu Josip Vaništa u fokusu objektiva elokventno i biranim riječima objašnjava ideju antipokreta te na kraju spominje zanimljivu činjenicu kako “izvlačenje Gorgone iz sjene ubija njezinu suštinu”.

Pritom treba imati u vidu i činjenicu da je nositelj ideje o tajnom djelovanju grupe sve do filma Ane Marije Habjan izbjegavao medijske istupe. Obraćao se javnosti u pisanoj formi, a umjesto njegova lika stajala bi prazna stolica. Televizijska produkcija iz 2012. sigurno će biti upamćena po njegovu pojavljivanju na ekranu. S obzirom na to da se između Vanište i Gorgone slobodno može staviti znak jednakosti, nije li svjesno, pojavljivanjem na ekranu, ukinuo njezin paradoks i shodno tomu njezinu suštinu?