PARALELNA PROFESIJA

Goran Grgić: ‘Nisam samo igrao s Del Torom, nego već deset godina sinkroniziram filmove i serije za slijepe‘

Piše:

Objavljeno: 25. svibanj 2023. 11:04

Glumac Goran Grgić i Antonio Pavlović iz Centra za autodeskripcije

Marko Todorov/Cropix

Kontaktirala me je voditeljica u to vrijeme jedne male i nepoznate, ali ambiciozne udruge Zamisli, Svjetlana Marijon...

Nacionalni prvak zagrebačkog HNK Goran Grgić s predstavom "Kad svijeće dogore", prvom kazališnom adaptacijom Sándora Máraija u Hrvatskoj, proputovao je u tri godine cijelu našu zemlju sa Sinišom Popovićem, Zrinkom Cvitešić i Ivom Mihalić, a nedavno je ekipa predstave imala čast predstaviti se u Budimpešti, među Máraievim sunarodnjacima...

- Igrali smo u kazalištu József Attila i neposredno prije predstave doznali smo da i oni imaju na repertoaru isti naslov, ‘Kad svijeće dogore‘, ali u drukčijoj dramaturškoj obradi. Ravnatelj teatra igra ulogu Konrada kojeg ja igram u našoj verziji. Bili su zainteresirani, željeli su vidjeti kako mi to igramo i po reakcijama nakon predstave, mogli smo zaključiti da im se zaista svidjela naša izvedba. Kod njih se, naravno, Márai češće izvodi i širi je krug poznavatelja njegova opusa. Iznimno im je jaka kazališna scena i zbog jezične barijere puno toga propuštamo saznati o prvim susjedima - govori Grgić o gostovanju koje je bilo u sklopu Kazališne olimpijade koja se organizira deset godina zaredom, gdje će u tri mjeseca 400 kazališnih trupa iz 58 zemalja izvesti svoje predstave, što su respektabilne brojke.

S Goranom Grgićem zapravo smo razgovarali zbog toga što se navršava deset godina otkad - uz TV, filmske i uloge u matičnom nacionalnom kazalištu - sinkronizira filmove i serije za slabovidne, a iste prikazuje HTV, uglavnom na Trećem programu. Odnosno, bavi se naracijom i audiodeskripcijom za slijepe i slabovidne.

Sve je počelo inicijativom jedne udruge i filmom "Parfem" za koji je Grgić snimio naraciju besplatno.

- Prije više od deset godina kontaktirala me je voditeljica u to vrijeme jedne male i nepoznate, ali ambiciozne udruge Zamisli, Svjetlana Marijon, i predočila mi ideje koje žele provesti za osobe s raznim invaliditetima. Jedna je od ideja bila prilagodba filmova slijepim i slabovidnim osobama. Svidjela mi se njezina ambicija i pozitivna energija. Zajedno smo proveli brojne zamisli. Od spomenute prilagodbe filmova, preko naracija u kazalištu, brisanja podvučenih tekstova u knjigama, jer to otežava skeniranje za prilagodbu slijepima i slabovidnima do raznih drugih akcija - govori Grgić.

Učio je u hodu, slušao kako to rade u drugim zemljama i polako upoznavao korisnike, kolege i zainteresirane za potrebu i smislenost takvih projekata. Budući da je potreba za prilagodbom filmova prepoznata na HRT-u, danas, kaže, možemo reći da je to postao standard koji dramski program već nekoliko godina primjenjuje sustavno.

- Osnovan je Centar za audiodeskripcije koji u suradnji s dramskim programom za svaku novu domaću seriju i film snimi i naraciju. Tako je već sada impozantan broj prikazanih filmova i serija na Trećem programu s profesionalno snimljenom naracijom. Gotovo od samog početka Festival prava djece u potpunosti je inkluzivan. Svi filmovi prilagođeni su osobama s oštećenjem vida putem audiodeskripcije i osobama s oštećenjem sluha putem titlova. Danas su brojni kolege glumci uključeni u te projekte i uglavnom više nema potrebe za volontiranjem - nastavlja Grgić.

Često sam imala kontakte s osobama kojima je namijenjena snimljena naracija u igranom programu, na raznim druženjima.

- Komentiraju naraciju, glasove koji im se više ili manje sviđaju ili stil čitanja. Učio sam se prilagođavanju filmova slijepim i slabovidnima uz njihove komentare i reakcije, s nekima sam već prijatelj, tako da dobivam iskrena mišljenja - kaže glumac do kojeg stižu samo pozitivne reakcije.

Sinkronizirao je više sezona "Crno-bijelog svijeta", kao i "Osmog povjerenika". Nerijetko, treba sinkronizirati i škakljive, erotske situacije.

- Naravno da se snimaju razne životne situacije pa su erotske scene često dio scenarija. Snimao sam ih i ja kao glumac. Sve se uvijek svede na to je li scena dobro odigrana. U takvim je situacijama od svih opcija najbolji odabir profesionalnost. Sve ostalo je pogrešno. Tako i kod naracije, odnosno opisivanja tih scena, treba točno i precizno opisati odigrano bez suvišnih osobnih dojmova - govori o tom dijelu sinkronizacije igranog programa.

Uskoro se na kazališnim pozornicama vraća Milanu Begoviću. Gdje i kada, zasad je tajna.

- Zapravo, govorio sam njegovu poeziju i snimio nekoliko radiodrama, ali ga nisam igrao u kazalištu. Gledao sam razne predstave prema njegovim djelima i veseli me što ću se naći u situaciji da odigram ulogu u jednoj od njegovih drama. Njegove drame nisu izgubile na aktualnosti i siguran sam da će biti uzbudljivo istražiti što nas to još privlači tom našem velikom autoru.

Ove godine je 75 godina od Begovićeve smrti i možda će to biti dobar motiv da se više pozabavimo njegovim djelima. Kad gledate snimku "Pustolova pred vratima" DK Gavelle iz ranih 80-ih godina, u režiji Ivice Kunčevića, iako snimka nikad nije pravi doživljaj predstave, svejedno se može vidjeti koliko je to bila izvrsna predstava sa sjajnim glumačkim kreacijama. Drama "Bez trećeg" često se igrala, davno je dobila svoju ekranizaciju i nedavno je postavljena u GK Zorin dom, ali mislim da je uvijek uzbudljivo zaigrati i taj naslov - govori o piscu koji je napisao jedan od najvećih hrvatskih romana "Gigu Barićevu" i libretist je "Ere s onoga svijeta".

Gavella i Komedija su zatvorene. Zagreb se u mainstreamu sveo na tri kazališta, a u dramskom dijelu na dva. Ostale su uglavnom skupine čiji je repertoar dopadljiv i namijenjen široj publici ili tzv. nezavisni teatar, gdje mladi glumci šire nove načine (Kunst, &TD).

- Vjerujem da će glumci GDK Gavella i kazališta Komedija najesen zaigrati na obnovljenim pozornicama. Komedija je bila prisiljena zatvoriti vrata, a glumci kazališta Gavella od 2020. igraju na raznim lokacijama i stvaraju predstave u raznim kombinacijama koprodukcija i suradnji kako bi pokazali publici svoju kreativnu energiju, ne želeći se pomiriti s nevoljama koje su pogodile njihovu zgradu. Subjektivan sam kad je riječ o kazalištu u Frankopanskoj, jer sam u tom ansamblu bio godinama i vjerujem da je ovo jedan od najtežih trenutaka u povijesti tog teatra.

S druge strane, KunstTeatar je donio novu energiju i originalnu estetiku koja je zavodljiva i uzbuđujuća. Svaki put me ugodno iznenade. Teatar &td širom je otvorio svoja vrata i na njihovim se pozornicama stvaraju kvalitetne predstave mladih glumaca, redatelja, dramaturga i raznih kazališnih kreativaca. Imamo iznimno zanimljivu kazališnu produkciju unatoč otegotnim okolnostima - smatra nacionalni prvak HNK Goran Grgić.

Igrao je svojedobno u filmu "Savršen dan" s Beniciom del Torom...

- Da, to je bilo zanimljivo iskustvo. Uz tog vrhunskog glumca, u istoj sceni bili su Tim Robbins i Olga Kurylenko. Igrao sam i manje uloge u nekoliko serija strane produkcije. Zanimljive epizode u njemačkim serijama ‘Der Club der singenden Metzger‘ i ‘Der Kroatien Krimi‘. Odazovem se na svaki poziv da snimim scenu za casting. Nekad te pozovu da odigraš ulogu, nekad ne. Često se događalo i da prođem audiciju, ali nisam slobodan te dane za snimanje. Sve je to dio glumačke stvarnosti - konstatira glumac koji publici od predstava trenutačno na zagrebačkom repertoaru svakako preporučuje &TD-ove predstave "Mala zabava" i "Gard"; "Realiste" u Exitu; "Don Juana" u Hrvatskom narodnom kazalištu, "Braću Karamazove" u ZKM-u, " Flex" u KunstTeatru…

- Neću spominjati predstave u kojima igram. To prepuštam drugima na prosudbu - zaključio je Goran Grgić.

‘Goran Grgić i glumci koji čitaju naraciju promijenili su mi život‘

Priču o filmskoj naraciji za slijepe 2005. godine pokrenula je Udruga Zamisli, a u projekt se prvi uključio glumac Goran Grgić, a zatim i drugi glumci te glumice koji su pokazali volju da se okušaju u naraciji filma za slijepe i slabovidne.

Antonio Pavlović (gotovo pa Anton Pavlovič Čehov), urednik je i redatelj audiodeskripcije i izvršni direktor Centra za audiodeskripciju, koji se bavi obradom i prilagodbom filmova za osobe oštećenog vida.

- Godine 2013. radio sam prvu audiodeskripciju filma, bilo je to na Festivalu prava djece, čija je umjetnička ravnateljica i osnivačica producentica, Tatjana Aćimović, najzaslužnija za to što volim filmsku umjetnost i što sam danas u ovom poslu. Dvije godine sam potom radio u Udruzi Zamisli koja se tada bavila prilagodbom, uglavnom kazališnih predstava u Gavelli, a 2016. godine pala mi je napamet ideja zašto ne bi postojala udruga koja se isključivo fokusira na kulturu, osobe oštećenog vida i pristupačnost same kulture slijepima - kaže Antonio.

Ističe i da su mu u gradnji posla od velike pomoći bili i neki od poznatih hrvatskih glumaca.

- Osnovan je Centar za audiodeskripcije, među čijim osnivačima su Tatjana Aćimović i Goran Grgić. Spomenuo bih tu i glumicu Petru Težak, koja je bila ‘prvi ženski glas‘ audiodeskripcija.

Na pitanje o tome kako izgleda njegov radni dan, odgovara da uređuje i režira audiodeskripcije.

- Uređujem ih s dramaturzima, provjeravamo njihove tekstove, pripremamo tekst audiodeskripcije za studio. S tim tekstovima idem u studio, gdje ih glumci čitaju, a ja režiram. Postoji i dio posla koji je produkcijske i administrativne prirode, kao i u svakom poslovnom subjektu - kaže.

Unatoč činjenici da je bez vida ostao s deset i pol godina, Antonio je nastavio redovno školovanje i danas je uspješan u onom što radi. Tvrdi kako mu to što je prije vidio danas pomaže u poslu.

- Vid sam izgubio s deset i pol godina. Došlo je do atrofije očnog živca zbog zdravstvenih komplikacija koje su mi se dogodile. To što sam vidio prije, pomaže mi u poslu, mogu vizualizirati filmove, serije, kazališne predstave...

Radeći u Centru, surađivao sam s raznim kulturnim institucijama; od 2018. godine prilagođavam filmove, serije i dječji program na HRT-u, od 2013. Festival prava djece, tu su i muzeji, izložbe, web stranice... - kaže.

Osvrnuo se i na Centar Vinko Bek koji mu je tijekom školovanja bio od velike pomoći, ali i na još neke udruge koje pružaju pomoć slabovidnim osobama.

- Kao slijepa osoba koja se školuje u osnovnoj i srednjoj školi dobivao sam podršku od Centra Vinko Bek, u smislu da su dolazili u moje škole i prilagođavali (prepisivali) mi tekstove na Brailleovo pismo s crnog tiska i obratno. Postoji i knjižnica za slijepe, gdje su uglavnom sve lektire, a i Udruga slijepih Zagreb pruža podršku članovima koji su u fazi obrazovanja. Kasnije, na faksu, malo je teže doći do literature, no i tu se literatura skenira pa se uči preko laptopa.

Antonio se prisjetio i prvog hrvatskog filma prilagođenog slabovidnim osobama i ispričao nam kako je on utjecao na njega.

"Film ‘Moram spavat‘ anđele‘ Dejana Aćimovića, gdje Goran igra glavnu ulogu, prvi je hrvatski film koji je bio prilagođen slijepima. Sjećam ga se iz filma ‘Rusko meso‘, tad sam još vidio, tako da mogu reći, iako sam slijep, da sam Gorana čak vidio."

Spomenuo je opet Gorana Grgića, čiji su mu filmovi, kako tvrdi, promijenili život.

- Pogledao sam seriju ‘Dobre namjere‘, a gledao sam ga i u matičnom HNK. Njegovi su mi filmovi promijenili život u smislu da sam shvatio koliko ima dobar glas. Kako sam napisao za Petru, tako mogu reći i da je Goran ‘prvi muški glas‘ audiodeskripcije danas u Hrvatskoj. Sad sam ga baš gledao, radili smo seriju ‘Novine‘, a prvi hrvatski film kojeg se sjećam kao dijete bile su ‘Zlatne godine‘, gdje također igra Goran. Kulturu sam zavolio uz Tatjanu Aćimović, ona mi je zapravo usadila ljubav prema kulturi. Kasnije shvatite da je umjetnost svijet za sebe, nešto što vas može odvući tamo gdje niste nikad bili, gdje nije bio nitko. Stvarati nešto svoje što će kasnije pomoći i dati priliku drugima da to iskušaju stvarno je lijep osjećaj - nastavlja Antonio

Hrvatski sustav za slabovidne osobe, kako kaže Antonio, posložen je. U globalu.

- Sve više slijepih studira, samostalno se kreće, socijalizira se na druženjima i putem kulture, a obrazovanje, samostalno kretanje i socijalna uključenost su po meni tri najvažnije stvari koje društvo treba omogućiti osobama oštećenog vida.

Također, kako vas prihvati i tretira rodbina, kako se postavi prema vama u situaciji koja se dogodi, neizmjerno je važno. Imam brata blizanca i nikad nisu radili razliku između nas dok smo odrastali. On normalno vidi, ali tretirali su nas na isti način. I tijekom školovanja. Imam sreću što sam odrastao posljednjih 20-ak godina, koliko ne vidim, među stvarnim prijateljima, rodbinom koja pruža podršku a da ne pitaš, i ljudima koji me tretiraju kao i svaku drugu osobu. Često kažem: to što sam slijep, ne znači da ne vidim, vidim na svoj način, vizualiziram slike. A to je nekad i ljepše. Haha - smije se na kraju. (Danica Gršković)

Vezane vijesti