ZAGREB - Napokon je svanuo 13. prosinca. Kako je odredila kompanija Sony, tek se od tog dana smiju objavljivati recenzije filma “Muškarci koji mrze žene”, vjerojatno stoga što mu je sutra newyorška premijera. U američka kina film stiže 21. prosinca, a u nas tjedan dana kasnije, neposredno pred novogodišnje praznike.
Za kritičarsku elitu
U igru s kritičarima Sony se upustio jer je bio siguran u svoj film: većina hollywoodskih “majora”, kad sluti da bi odjek kod “opinion makera” mogao biti negativan, nastoji novinarske projekcije što više približiti datumu početka distribucije, izbjegavajući tako loše medijske vibracije i pouzdajući se u snagu vlastitog marketinga. Sony je imao i poseban razlog zašto je film htio pokazati američkim kritičarima još krajem prošlog mjeseca: ovih dana zasuti smo obavijestima o glasanjima kritičarskih udruženja od Los Angelesa do New Yorka.
Da biste se našli u njihovom odabiru, potrebno je na vrijeme pokazati im svoj proizvod, bez obzira na to što taj još nije krenuo u kina. Nije da kritičari San Francisca ili Washingtona mogu izravno utjecati na ono najvažnije, kako će glasati članovi Američke akademije koja odlučuje o Oscarima, no ne može škoditi ukoliko vaš film desetak prestižnih strukovnih udruženja proglasi ostvarenjem godine.
Sony je pokazao “Muškarce koji mrze žene” kritičarskoj eliti i obvezao je na šutnju: do dogovorenog datuma nema recenzija u medijima, a niti komentara na Facebooku, Twitteru ili blogovima. Pravilo je prekršio samo David Denby (njegovu antologiju američke filmske kritike još imam u kućnoj biblioteci) iz New Yorkera (u kojem je nekad pisala legendarna Pauline Kael), izgovarajući se da je u prosincu prevelika navala predbožićnih filmova koji aspiriraju na Oscara, pa je u dogovoru s urednikom plasirao svoju recenziju nešto ranije.
Bijes producenta
Iako je Denby iznio vrlo povoljan sud o filmu i prognozirao glavnoj glumici Rooney Mara planetarni uspjeh za njezinu interpretaciju Lisbeth Salander, producent Scott Rudin (“Društvena mreža”, “Čovjek zvan hrabrost” i “Nema zemlje za starce” tek su neki od njegovih najvažnijih recentnih naslova) je pobjesnio i zarekao se da Denby više nikad neće prisustvovati njegovim internim projekcijama za medije. Kolege su malo lamentirale o besmislenosti takvih pravila ( Todd McCarthy u Hollywood Reporteru), ali ga zapravo nisu uzele u obranu.
I u nas je Continental film, koji u Hrvatskoj i Sloveniji distribuira “Muškarce koji mrze žene”, održao sličnu projekciju za ono malo preostale medijske elite i svima nam postavio isti uvjet - nema recenzija prije 13. prosinca. Kako bi to zaboga izgledalo da internetom počnu kružiti hrvatske kritike o tom filmu prije negoli američke?! Projekcija je upriličena u Movieplexu u Kaptol centru, a na nju sam otišao s posebnim zanimanjem: ipak sam prvi u nas početkom prošle godine predstavio skandinavski filmski serijal, snimljen po trilogiji Stiega Larssona.
Filmovi su se kasnije nakratko pojavili u distribuciji, jer im najveći hrvatski prikazivač CineStar nije htio dati termine u svojim kinima, što je pak pogodovalo prodaji DVD box seta sa sva tri filma, najvećeg takvog bestselera na našem tržištu posljednjih godina.
Glavni adut
Skandinavski su filmovi, dakle, uživali veliku popularnost (ne samo u nas nego i u čitavoj Europi), Larssonove su se knjige prodavale bolje nego ikad i što je u svemu tome trebala još i hollywoodska verzija?! Njezin glavni adut bio je redatelj David Fincher, kojem je u veljači za dlaku izmakao Oscar za režiju “Društvene mreže”: ispostavilo se da je ta karta vrlo dobro odigrana. I prije no što se pristupilo produkciji, odlučeno je da novi filmovi budu doslovni prepravci: odigravat će se na sličnim lokacijama kao i originali, znači u Švedskoj, a protagonisti će zadržati imena koja im je dao Larsson.
Larsson kao brand
Priznajem, ne bih imao ništa protiv da je ubojiti klan Larssonove poslovne aristokracije dobio novi domicil negdje na otmjenom američkom sjeveroistoku, gdje se možda odigravaju i užasnije stvari negoli u Skandinaviji, ali valjda je netko trijezno procijenio da su Larsson i njegovi protagonisti brand s kojim ne treba puno eksperimentirati, nego ga treba ušminkati kako i priliči filmu s budžetom od stotinjak milijuna dolara (oprezni Rudin našao je koproducente u Švedskoj, Njemačkoj i Velikoj Britaniji, a uz Sonyja film je podupro i već otpisani MGM).
Već kad počne špica, koju je dizajnirao Blur Studio, specijaliziran za video igre, s glazbenom podlogom glasovite pjesme Led Zeppelina “Immigrant Song”, ali u obradi Trenta Reznora i njegova partnera Atticusa Rossa, ovogodišnjih dobitnika Oscara za “Društvenu mrežu”, jasno vam je da je u pitanju spoj slike i zvuka koji nadilazi slične ekshibicije u Jamesu Bondu.
Prvo pojavljivanje redakcije Milenija također sugerira ultramoderni ambijent, koji nema puno veze s onim realističnijim (i primjerenijim političkom magazinu male naklade ali velikog utjecaja) iz skandinavskih filmova, ali o tome ne stignete ni razmišljati, jer vas Fincher silovito ubacuje u priču. Uzgred, u skandinavskoj trilogiji otok na kojem živi obitelj Vanger ima razmjerno hladnu klimu, no ništa posebno, dok je u američkoj preradi to gotovo Sjeverni pol.
Vojska stilista
Daniel Craig i slabo poznata Rooney Mara (igrala u novoj verziji “Strave u ulici brijestova” i - puno zapaženije - u uvodnoj sceni “Društvene mreže”, djevojku koja nogira Marka Zuckerberga) zamijenili su Michaela Nyquista i Noomi Rapace: Craig se malo udebljao za ulogu, kako bi što više sličio novinaru, a što manje tajnom agentu, dok je na 24-godišnjoj glumici (iste je dobi kao Lisbeth Salander u knjizi) radila prava vojska stilista, a za njezinu frizuru i izbjeljivanje obrva pobrinuo se Danilo, pouzdanik Lady Gage i Gwen Stefani.
Duži šest minuta
Jesu li njih dvoje suviše atraktivni u odnosu na Nyquista i njegovu partnericu? Ne baš, jer je Fincher vješto pozicionirao muškarca kao ranjivijeg partnera u tom dvojcu, uveo je čak i lik njegove kćeri iz prethodnog braka (koji kao da podsjeća da je veza s Lisbeth iluzija), dok je američka glumica podjednaki “dinamo” kao i Noomi Rapace.
Fincher i njegov scenarist Steven Zaillan (“Schindlerova lista”, “Američki gangster”) donijeli su mudru odluku da ne krate original (američka je verzija šest minuta duža od skandinavske), a niti da ga ublažavaju. Scena analnog silovanja Lisbeth Salander o originalu je mučna, no čim je se prihvati rasni provokator poput Finchera, u američkim će kinima možda biti i izlaženja iz dvorane.
Također, kada se u završnici Mikael Blomkvist nađe u škripcu, Zaillan je dopisao dijalog koji je puno subverzivniji od onoga u skandinavskoj verziji.
Završnica je također drugačija, i bolje dramski zaokružena, a otpala je i većina flashbackova koja je najavljivala radnju u narednom dijelu trilogije. Možda su Amerikanci bili oprezni, rezonirajući: “što ukoliko film podbaci u kinima”, međutim, za to nema šansi. Ako ništa drugo, tako žestokog blockbustera već dugo nije bilo među hollywoodskim proizvodima i već mu to jamči poseban status u kinima diljem svijeta tijekom narednih mjeseci.
Glede Oscara, situacija je nešto drukčija. Kritičarske udruge dosad su izdvojile jedino Rooney Maru kao otkriće godine, spominjala se i glazba Reznora i Rossa, no zasad ta struka preferira naglašeno umjetničke radove kao što su “Drvo života” Terrencea Malicka i francuski “The Artist” Michela Hazanaviciusa.
Film “Muškarci koji mrze žene” Američka bi akademija mogla ocijeniti kao suviše komercijalan, no zasad sve još nije izgubljeno: Američki filmski institut - čiji je ukus najsličniji oskarovskom - upravo je uvrstio Fincherov film među deset najvažnijih ostvarenja godine, što je dobar znak za “Muškarce koji mrze žene”.