Film ‘Sparta‘ bavi se latentnim pedofilom koji drži školu za džudo. No, redatelja su statisti optužili da im je zatajio sadržaj...

Human Rights Film Festival po tradiciji je smotra s kojom završava zagrebačka kalendarska festivalska godina. Taj je festival ujedno i mjesto gdje filmofili po običaju mogu vidjeti stvari koje na drugim mjestima ne mogu. HRFF je već dugo najkompetentnije selektirani i najzanimljiviji "azil" za neobičnije, rizičnije i nesvakidašnje filmove.

Ako je suditi po programu ovogodišnjeg HRFF- koji je objavljen u utorak- ta će se tradicija nastaviti. Program ovogodišnjeg HRFF- koji će se odvijati od 4. do 11. prosinca- donosi nove filmove brojnih istaknutih autora, od Ulricha Seidla i Sergeja Loznice do Jafara Panahija. Festival donosi dva nagrađena filma s Venecije, te film pobjednik Rotterdama. U programu je i nekoliko zanimljivih hrvatskih naslova, te jaki i obećavajući program posvećen Ukrajini.

HRFF svoj program otvara- nobelovkom. Na otvaranju će, naime, biti prikazan film "Godine super osmice" kojeg su u suradnji napravili novopečena dobitnica Nobela za književnost Annie Ernaux, te njen sin redatelj David Ernaux Briot. Majka i sin u filmu koriste obiteljske 8mmm filmove koje je 70-ih snimao njihov suprug/otac Phillippe Ernaux. Kroz obiteljske super-osmice Ernauxovi pričaju kroniku jedne obitelji i jedne epohe.

U programu je i novi film austrijskog radikalnog provokatora Ulricha Seidla. Njegova "Sparta" snimana je u Rumunjskoj, a bavi se latentnim pedofilom koji otvori školu za džudo ne bi li bio što bliži djeci. Film je izazvao kontroverzu kad su rumunjski statisti optužili Seidla da im je zatajio sadržaj filma. "Sparta" je čak povučena iz programa Toronta, no, oni koji su film vidjeli ističu da je to zapravo potresna drama o čovjekovoj borbi protiv kušnje. "Nema medvjeda" novi je film iranskog redatelja i desetljetnog disidenta Jafara Panahija koji je netom uoči snimanje filma osuđen, zlobno bi rekli, opet, na šest godina zatvora. Panahi u filmu sam i glumi, i to filmskog redatelja. "Nema medvjeda" je u Veneciji dobio specijalno priznanje žirija. S nagradom iz Venecije u Zagreb stiže i sudska drama "Saint Omer" Francuskinje Alice Diop. Baziran na istinitom slučaju iz crne kronike, film Diop svojevrsna je parafraza Medeje: priča o mladoj Afrikanki koja je na plaži utopila dijete pritiješnjena nedaćama imigrantskog života.

Zanimljivu političku temu ima i film "Nemir" (Unrueh) Švicarca Cyrila Schȁublina. Švicarski film zbiva se 1877 u kantonu Jura, gdje je koncentrirana švicarska manufaktura satova, a glavne su radnice žene. Upravo u vrijeme kad se žene počnu radnički organizirati u taj kraj pristiže mladi ruski kartograf Mihail Kropotkin. Jurske će radnice- poanta je filma- inspirirati čovjeka koji će postati ključni teoretičar anarhizma.

Ukrajinski je program u znaku dvojice autora. Prvi je od njih Sergej Loznica, danas možda najvažniji europski dokumentaristički autor. HRFF je već godinama festival koji Loznicu predstavlja u Hrvatskoj, pa je tako i ove godine. U programu su dva njegova arhivsko-kompilacijska dokumentarca. Prvi je od njih "Kijevski proces" koji se bavi poratnim suđenjem nacistima odgovornima za pogrom nad Židovima na teritoriju Ukrajine. Drugi Lozničin film u programu je "Prirodna povijest uništavanja", film inspiriran istoimenim, prijelomnim esejom njemačkog pisca W. G. Sebalda. Sebald u tom eseju iz 1997. otvara prešućenu temu razornih savezničkih bombardiranja koja su od 1942. do 1945 sravnila Njemačku iz milijunske civilne žrtve. Potaknut Sebaldovim esejom Loznica je snimio film sačinjen od brižljivo kompiliranih, rijetko prikazanih britanskih i njemačkih filmskih materijala koje donosi bez komentara.

Drugi redatelj kojem je posvećen ukrajinski dio programa je Mantas Kvedaravičius, litvanski dokumentarist koji je u ožujku ove godine ubijen u Mariupolju u 46. godini života. Litvanski autor bio je specijalist za dokumentarce iz ratnih zona. Tijekom snimanja filma u Mariupolju zarobili su ga i najvjerojatnije smaknuli ruski vojnici. HRFF prikazuje četiri njegova kratka dokumentarca. Dva posljednja snimio je upravo u Mariupolju, a "Barzak" je sniman u Čečeniji.

U dokumentarnom dijelu vrijedi spomenuti dva filma iz Srbije. "Još jedno proleće" Mladena Kovačevića film je u kojem autor koristi upravo "lozničinu" metodu nekomentiranih arhivskih materijala da bi rekonstruirao epidemiju velikih boginja u Jugoslaviji 1972. "Eclipse" Nataše Urban bavi se pomrčinom sunca u Beogradu 1999., te koristi astronomski fenomen kao metaforu neraščišćene savjesti nacije. Film je dobio glavnu nagradu na cijenjenom festivalu dokumentarca u Kopenhagenu.

Na koncu, HRFF donosi i šačicu intrigantnih domaćih stvari. Kratki film "Banija" dosad je najbrutalnija i najoštrija igrano-filmska refleksija na civilizacijski fijasko koju je Hrvatska doživjela u potresom uništenim krajevima središnje Hrvatske. "Mekani brodovi" je- pak- dokumentarac posvećen multimedijskom umjetniku i jednom od sutvoraca Kugle glumišta, Željku Zorici Šišu.

Human Rights festival počinje 4. prosinca i traje do 11. prosinca.