FILM O ŽIVOTU OSNIVAČA APPLEA Šefa uvijek treba voljeti zato što on zna najbolje

Nakon što je osnivač Applea Steve Jobs preminuo u listopadu 2011., njegov životopis postao je tema dvaju konkurentskih holivudskih projekata.

Prvog od njih koncipirao je scenarist “Zapadnog krila” Aaron Sorkin, koji je otkupio prava na Jobsovu biografiju Warrena Isaacsona te okupio niz konzultanata iz neposredne Jobsove blizine, uključujući izumiteljskog genija koji je stajao iza većine Appleovih inovacija, Stevea Wozniaka. Drugi projekt, onaj američkog neovisnog režisera Joshue Michaela Sterna, nastao je usporedno sa Sorkinovim i završen je prije njega. Taj je film uoči izlaska stekao reputaciju gadne, tračerske historije koja će otkriti “tajnu stranu” genijalnog biznismena, a Jobsovi suradnici - uključujući Wozniaka - ograđivali su se od scenarija tvrdeći da je odvratan i lažljiv.

Neupitni despot

Nakon ovozimske premijere na Sundanceu, Sternov “Jobs” konačno je u hrvatskim kinima. Baziran na scenariju Matta Whitleyja, Sternov “Jobs” ne bavi se onim dijelom Jobsove biografije koji je danas opće mjesto informatičke kulture: dakle, povratkom Jobsa na čelo Applea te serijom inovativnih “i” proizvoda koji su u dobroj mjeri utjecali na kulturni krajobraz ovog stoljeća. Sternov i Whitleyjev film fokusiran je ponajprije na Jobsove početke, prati njegove studentske dane, osnutak Applea u garaži u Palo Altu te začetak revolucije osobnih računala. Okosnica filma bavi se, međutim, ponajprije korporacijskim zavjerama i peripetijama na vrhu Applea, načinom na koji je Jobs osamdesetih izguran iz vlastite tvrtke te nemilosrdnim, fortinbrasovskim povratkom u nju, kad je šekspirijanski posmicao ljude koji su mu je davno preoteli i postao ono što je uvijek želio biti - neupitni despot vlastite poslovne carevine.

Sternov film doista nije bezuvjetno laskav po Jobsa. Jobs (Ashton Kutcher) u filmu je prikazan kao nelojalni prijatelj, čovjek koji bi bližnje prevario za 700 dolara, gad koji je ostavio trudnu ženu i nijekao očinstvo, okrutni šef koji je ljudima davao otkaze na hodniku, tiranin čiji su podređeni morali trpjeti izljeve žuči i besprimjerno verbalno zlostavljanje. No, nemojte slučajno pomisliti da Sternov film demitologizira Jobsa i u čemu bitnom: u osnovi, to je prava socrealistička hagiografija koja nam poručuje da šefove trebamo voljeti i kad su teški. Zašto? Zato jer šefovi znaju bolje.

Glavni je junak na početku karijere prikazan kao sanjar, posthipi koji bos tumara po kampusu, putuje Indijom i divi se filozofskoj jednostavnosti života. Film nastoji pokazati kako je ta umjetnička žica ono što će Jobs ugraditi u dotad dosadno nerdovsku, vizualno ružnu i za laika zakučastu IT-kulturu. Film ni jednog trenutka ne objašnjava kako se taj mit o informatičaru-hipiju s mokasinama uklapa u kasniju Jobsovu ideologiju koja će s vremenom postati ekstremno hijerarhijska, radikalno kompetitivna, ljudski bešćutna, a u tehnološkom smislu zatvorena i monopolistička.

Biti drukčiji

“Vizija” je glavna tema Sternova filma. Dobar dio “Jobsa” sastoji se - naime - od dugih vizionarskih govora glavnog junaka ili njegovih sljedbenika (poput dizajnera Jonathana Ivea) u kojima junaci tumače vlastitu kreativnu filozofiju, težnju da se ne bude bolji nego drukčiji, inzistiranje na bespoštednom perfekcionizmu i razmišljanju izvan zadanih okvira. Ti dugi solilokviji u filmu su popraćeni zvukom gudača, kao da slušamo inspirativni govor generala pred bitku, a u više mjesta u filmu gledamo zaposlenike kako suznim očima aplaudiraju genijalnom šefu. Sasvim sukladno tome, ova socrealistička biografija završava špicom u kojoj se ne spominju ni iPad, ni iPhone, ni iTunes, nego knjigovodstvena činjenica: da je Apple danas najvrednija tvrtka na svijetu. Je li to zbilja ono što je najvažnije ostalo od hipija u natikačama?