Američki dokumentarist Michael Moore već je desetljećima crvena krpa američkim konzervativcima. U svojim dokumentarcima poput “Ludi za oružjem”, “Sicko” ili “Fahrenheit 9/11““ Moore već dugo razobličuje američku politiku, društvo i mentalitet s pozicije koji bi se mogla opisati kao lijevo-populistička.
Međutim, ni odnos Moorea i lijevog i/ili liberalnog pola američke politike nije uvijek bio bez kvrga. “Oni bi voljeli da umjesto mene imaju nekog sofisticiranijeg”, više je puta rekao Moore. Liberalni mainstream američke politike prigovarao je nerijetko Mooreu nedosljednost u argumentima, proizvoljno probiranje činjenica, te populizam. Ni po svojim nazorima, ni po podrijetlu, Moore se ne uklapa u liberalnu elitu.
Podrijetlom je iz Flinta u Michiganu, industrijskog gradića koji se smežurao na pola nakon što je General Motors zatvorio ogromnu tvornicu auta. Moore je tipično čedo osiromašenog, deindustrijaliziranog “rust belta”. Po mnogo čemu on je sličniji “žutim prslucima” ili prosječnom Trumpovom glasaču, nego liberalnim demokratima.
Zaštita okoliša
Odnosi Moorea i liberalnog establišmenta nikad nisu, međutim, došli do faze otvorenog rata. Sve do sada. Najnovijim filmom koji je načinio kao izvršni producent, Moore je otvorio najljući mogući front spram lijevo-liberalne politike, i to na terenu koji postaje novo, živo poprište ideološke raspre: a to je zaštita okoliša.
Michael Moore je kao izvršni producent proizveo i prezentirao dokumentarni film “The Planet of Humans” (Planet Ljudi) kojem je autor Mooreov zemljak iz Michigana i dugogodišnji suradnik Jeff Gibbs. Moore i Gibbs su koncem travnja film slobodno pustili na YouTube gdje je dosad imao gotovo šest milijuna pregleda.
Film je kod dosadašnjih Mooreovih idejnih saveznika izazvao pravu konsternaciju. Gibbs se, naime, u filmu obrušava na zelene politike i ulaganja u obnovljive izvore energije. Teza filma je da su zelene energije kapitalistička, korporativna prevara. Zelene politike Gibbs i Moore vide kao urotu motiviranu profitom, među “urotnicima” su i Al Gore, Elon Musk, Steven Bloomberg i Richard Branson, ali i niz prominentnih ekoloških autoriteta, poput lidera utjecajne “350.org” grupe Billa McKibbena.
Moore i Gibbs - treba odmah reći - ne niječu globalno zagrijavanje. Ističu ozbiljnost ekološke krize kojoj izvore vide u prebrojnom stanovništvu i neodrživom načinu života. Njihova je teza, međutim, da je opsesija zelenim energijama poput biomase, vjetroelektrana ili solarnih panela rezultat žudnje privilegirane srednje klase da zadrži dosadašnji način života, a pri tom ipak ne sprži planet. “Tehnologija je dosad uvijek rješavanje svaki problem na koji smo nailazili”, veli se u filmu, “pa sada ne vidimo da je tehnologija dio problema”.
Devastacija prirode
Temeljna Gibbsova i Mooreova teza je da zelene energije zapravo - nisu zelene. Pri tom iznose niz argumenata koji su naoko zdravorazumski očigledni. Automobili na struju pune se strujom koja (bar u SAD) mahom dolazi iz ugljena. Solarni paneli zauzimaju ogromne prirodne prostore, a daju malo energije. Vjetroelektrane traže energetski back-up - dakle, plinske elektrane. Da bi se proizveli pogoni zelene energije, potrebna je energija, potrebno je željezo, a nerijetko i rijetke rudače poput silicija, litija i cinka.
Te rudače pristižu često iz Trećeg svijeta, a nerijetko su povezane uz ropsku eksploataciju ili potpirivanje ratova. Najveći dio održive energije u Sjevernoj Americi na koncu se svodi na biomasu, a biomasa pak - tvrdi Gibbs - na antiekološku sječu šuma. U filmski upečatljivim prizorima, Gibbs politiku zelenih energija u SAD-u svodi na mrtve gomile posječenih stabala. Gibbs tvrdi da se takvoj devastaciji prirode nitko od zelenih aktivista nije usprotivio.
Dimna zavjesa
Zelena energija - tvrdi Gibbs - postala je ideološka dimna zavjesa, način na koji krupni kapitalistički biznis reciklira sam sebe oslanjajući se na javne potpore. Gibbs i Moore tu kreću u brižljivo raščlanjivanje “who is who” zelene energije, pokazujući kako upravni odbori zaklada i tvrtki često povezuju zelene aktiviste, krupne biznismene, šumarske, rudarske i energetske tvrtke, tehnološke mogule te političare poznate po podršci zelenim politikama - poput Ala Gorea. Završna je teza filma da su zelene energije samo nova strategija kapitalizma da reciklira sam sebe. “Problem”, veli se u filmu, “nije globalno zagrijavanje. Problem smo mi ljudi.”
“Planet of Humans” izazvao je potpuni šok i na ekološkoj i na političkoj sceni. Michael Moore najednom se našao u situaciji u kojoj nikad nije bio. Pohvale filmu stižu s Fox Newsa ili Breitbarta, krajnje desnog portala koji je pozdravio Mooreov film uz tvrdnju da “Moore opet raskrinkava korporativnu gramzivost, ali ovaj put lijevu”.
Što se zelenih krugova tiče, oni su film zasuli rafalima kritika. Zagovornici zelenih energija tvrde da je najveći dio Gibbsovih i Mooreovih argumenta zdravorazumsko notoran: da, da bi se napravila vjetroelektrana, potrebno je željezo, zar ne? Da, solarni paneli nisu vječni, kako bi bili? No, unatoč tome - njihove je teza - mjerljivi izračuni pokazuju da je odnos onog što se utroši i onog što se dobije povoljniji za planet.
Nadalje, Mooreu i Gibbsu zeleni stručnjaci prigovaraju nepouzdanost u faktografiji. Ni u svojim najpoznatijim filmovima - kojima je ljevica aplaudirala - Moore nije bio najpouzdaniji faktograf. Često je iznosio pogrešne i selektivne podatke, a prešućivao one koji mu nisu konvenirali. Stoga zeleni i u “Planetu ljudi” pronalaze hrpe grešaka.
Gibbs iznosi podatke o “zelenosti” električnih automobila iz - 2006. Podaci o učinkovitosti fotopanela su mu stari deset godina, što je za tehnologiju koja napreduje cijela vječnost. Dojam da posječena stabla bitno sudjeluju u energiji iz biomase su - iznose kritičari - netočni, a nije točno ni to da su zeleni aktivisti poput McKibbena podržavali takvu sječu.
Bez alternative
Zagovornici zelenih energija ne prigovaraju, međutim, Gibbsu i Mooreu samo na pogrešnim i zastarjelim činjenicama te retoričkom pretjerivanju. Imaju i dublji prigovor. “Planet of Humans” naime, film je koji deklarativno zagovara zabrinutost zbog planeta, ali ne nudi alternativu. Rješenje bi bilo da je na zemlji dvije-tri milijarde ljudi manje, te da oni žive predmoderno i troše manje energije, no nije jasno kako bi Gibbs i Moore to postigli, osim kakvim drastičnim rješenjem iz filma “12 majmuna”.
“Kad u filmu vidite hrpu bijelih muškaraca kako govore o tome da je problem previše stanovništva, onda u tom ima primjese eugenike i ekofašizma”, napisao je u svojoj kolumni Earther ekološki novinar i aktivist Brian Kahn. Ipak, čak i kritičari priznaju Gibbsu i Mooreu da su dotakli neke bolne točke, poput veze kapitalizma i ekokrize, ili iluzije o (ne)održivom rastu.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....