Na ovogodišnjem filmskom festivalu u Torontu, na koji holivudske kompanije rado šalju svoje filmove, jer im to povećava šanse za Oscara, makar i nominacije, pojavio se i Steven Spielberg i priznao da mu je to prvi festival u životu na koji dolazi sa svojim ostvarenjem. Publika je, naravno, bila oduševljena, a možda je to i razlog zbog kojeg je film dobio People’s Choice Award, jedinu nagradu koju Toronto dodjeljuje.
Nije to prvi put da Spielbergu proriču Oscara, dosad ga je dobio za najbolji film i režiju za “Schindlerovu listu” te za najbolju režiju “Spašavanja vojnika Ryana”. Zapravo i nije puno kada se uzme u obzir da su mu filmovi dosad 12 puta nominirani za Oscara i bar sedam puta za najbolju režiju.
Nešto od toga moglo bi mu se zalomiti i početkom naredne godine, jer su već sada počele licitacije tko će biti favoriti. Spielberg ima poseban adut, nikad dosad nije napravio film koji se smatrao autobiografskim, u doslovnom smislu riječi nisu to ni “Fabelmanovi”, ali reklo bi se da se dosad najviše približio toj etiketi.
Nitko se u filmu ne zove Spielberg, pa ni mali Sammy Fabelman (kao klinca ga glumi Mateo Zoryon Francis De Ford) koji doživljava neviđeno prosvjetljenje kad ga roditelji povedu na film “Najveća predstava na svijetu” Cecilea B. DeMillea. Što ga se najviše dojmilo? Naravno, scena u kojoj cirkuski vlak završava izvan tračnica, gotovo neupotrebljiv za daljnju vožnju.
Njegov otac Burt (Paul Dano), kompjutorski inženjer, razdragan je zbog dječakova oduševljenja, kao i majka Mitzi (Michelle Williams), koja ga nastoji podržati u svakoj situaciji i ne želi da mu se dogodi što i njoj: ona je vrsna pijanistica, ali klavir može vježbati samo kod kuće, jer je zbog djece (Sammy ima još tri sestre) morala zapustiti karijeru. Od njih se ne odvaja Burtov najbolji prijatelj Bennie (Seth Rogen), on radi s njim na poslu, ali postoji još nešto u što dječak nije u stanju proniknuti. Kod njih povremeno navraća Boris (Judd Hirsch), on je Sammyjev praujak i prepun je živopisnih priča, radio je u cirkusu i gurao glavu u lavlje ralje, a zna i puno toga o Hollywoodu.
Profesija Burta Fabelmana iznimno je na cijeni, pa se obitelj često seli. Kad dječak živio je u New Jerseyju, zatim su se preselili u Arizonu i naposljetku završili u Kaliforniji. Pomoglo je što je Sammy vrlo rano dobio 8mm kameru, s kojom je radio čuda, dresirajući svoje vršnjake da mu budu glumci.
Kad su došli do Kalifornije, Sammy ima već 16 godina (sada ga glumi Gabriel LaBelle), Hollywood mu je na dohvat ruke, no on ima i drugih problema. Najveći su zločesti dečki koji se sprdaju s njim zato što je Židov, kolegica iz razreda Monica (Chloe East) melem mu je na dušu, samo što je ona katolkinja i Sammy štošta mora naučiti o njezinoj vjeri ako joj želi ostati u blizini. Zbiva se tu još štošta, no nešto od svega toga treba ostaviti i za gledanje filma, koji je sentimentalan, kako i priliči filmu o odrastanju, a traje dva i pol sata, što je naišlo na podvojene reakcije. Spielbergu treba držati fige za oskarovsku sezone, no nije sve u nagradama, važnije je praviti dobre filmove.
U novoj epizodi serijala "Polimac preporučuje", kritičari Jutarnjeg lista Nenad Polimac i Damjan Raknić raspravljaju moći filma, sukobu znanosti i umjetnosti, Spielbergovoj sentimentalnosti te dramaturškim problemima koji more "Fabelmanove".