DVA INTRIGANTNA FILMA U DANAŠNJEM PROGRAMU Mađarska moderna robinja i zagonetan poljski redatelj koji je iritirao Goebbelsa

Dok gledate dokumentarac “Zarobljena žena”, polako se privikavate na nevjerojatnu situaciju u kojoj se nalazi naslovna junakinja.

Ona radi u tvornici 12 sati, dolazi kući kod svoje gazdarice kojoj daje svu plaću, radi za nju još osam sati, a zauzvrat tamo prespava i dobije cigarete i nešto hrane. Ona je prava moderna robinja i ne živi negdje u Aziji ili Africi nego u susjednoj Mađarskoj. Bernadett Tuza-Ritter o njoj je počela snimati film misleći da je Marish - tako se žena zove - obična služavka, htjela je o njoj napraviti diplomski rad, no kad je shvatila situaciju, tražila je dozvolu od gazdarice da može češće dolaziti k njima kući. Objasnila je to potrebom da želi napraviti što precizniji portret njihove radnice. Da ne bi privukla previše pažnje, sama je sve snimala malom videokamerom, i kad je jednom pridobila povjerenje Marish, počela se razigravati zbilja potresna priča.

10 godina ropstva

“Služavka” je pokazala svoju fotografiju kada je imala 42 godine, izgleda kao sasvim normalna žena te dobi, a sada sa 52, nakon deset godina provedenih u ropstvu, rekli bi da je starica. Isprva je tu živjela s kćerkom, no djevojčica nije mogla podnijeti gazdaričino neprestano zlostavljanje i tražila je od majke da je smjesti u dom. Marish je imala slobodu kretanja, ali samo dok je radila u tvornici, kada bi se vratila “kući”, ako bi otišla u dućan, dobila bi batine. Redateljica je anonimno nazvala policiju i pitala što poduzimaju u takvim slučajevima, dobila je obavijest da su svjesni da takvih situacija ima, ali da nemaju pravnih osnova za reagiranje. Tek da sve bude jasnije, gazdarica je natjerala Marish na nekakav kredit, tako da ima formalnu osnovu kako bi je ucjenjivala.

Pred kamerama je neprestano lice Marish, izborano, ali još se naziru tragovi energije i smisla za humor. Gazdaričino lice nikad ne vidimo, samo njezine ružičasto lakirane nokte, što je vrlo efektan način da se podcrta anonimna narav modernog ropstva. Marish pritom ne namjerava do kraja života rintati na taj način, zahvaljujući prisutnosti redateljice stekla je potrebni elan i sanjari o tome da pobjegne odatle, nađe stan i posao i pozove kćer da živi s njom.

Susret s redateljicom

Film završava upozorenjem da je u Mađarskoj 22 tisuće ljudi u takvoj situaciji, u Europi milijun i 200 tisuća a u čitavom svijetu 45 milijuna. Da se ne bismo previše zgražavali nad onim što se događa kod naših susjeda, treba upozoriti da i u crnim kronikama naših medija znaju pisati o takvim slučajevima, ali se malo tko time ozbiljno bavi. Jednostavan i dojmljiv, “Zarobljena žena” bit će jedan od glavnih favorita u regionalnoj konkurenciji ZagrebDoxa, a danas će redateljica odgovarati na pitanja gledatelja.

Film “Princ i dibuk” Elwire Niewiere i Piotra Rosolowskog velika je atrakcija u programu Biografski Dox, a u deset uvečer mu je jedina projekcija. Bavi se zagonetnom ličnošću Michała Waszyńskog, za koga vjerojatno znaju samo dobri poznavatelji kinematografije, budući da je bio jedan od producenata na spektaklima Samuela Bronstona “El Cid”, “Pad rimskog carstva”, “55 dana u Pekingu” i “Svijet cirkusa”. Pravim imenom Moše Waks, sin siromašnog židovskog kovača iz Ukrajine, smatrao je da je svijet njegov, kad je u Poljskoj postao najproduktivniji filmski redatelj. Potpisao je četvrtinu filmova napravljenih u toj kinematografiji dvadesetih i tridesetih godina, a u prvom razdoblju karijere skoknuo je do Berlina i asistirao legendarnom F.W. Murnauu.

Film na jidišu

Po povratku se preobratio na katoličanstvo i postao Michał Waszyński, ali je usprkos tome snimio jedno od najvažnijih ostvarenje na jidišu u povijesti kinematografije, “Dibuk” iz 1937. Vizualno fascinantno ostvarenje o nečastivom duhu posebno je iritiralo Hitlerova ministra Josepha Goebbelsa, koji je smatrao da je taj film najbolji dokaz koliko je židovska rasa opasna.

Za tu je ocjenu zasigurno dočuo redatelj, jer je odmah napustio Varšavu čim su 1939. Nijemci ušli u Poljsku, poslije je stigao i do Moskve i bavio kazalištem, da bi se naposljetku priključio novoj poljskoj armiji koju je vodila izbjeglička vlada iz Londona. Snimao je napredovanja saveznika, a posebno mu je važan dokumentarac o borbama kod Monte Cassina iz 1944., gdje su poljske snage pretrpjele velike gubitke.

Poslije završetka rata skrasio se u Italiji, nastavio režirati i promijenio ime u Michał Waszyński. Upoznao je bogatu rimsku plemkinju koja mu je ostavila sav svoj imetak, iako je on zapravo bio gay: u filmu se pojavljuje jedan od njegovih tadašnjih ljubavnika i opisuje atmosferu u tadašnjim barovima za muškarce. Smatrali su ga jednim od najelegantnijih muškaraca toga razdoblja, u Rimu baš nije bilo lako izboriti taj kompliment, a sin Samuela Bronstona priznaje mu i veliku poslovnu pronicljivost: čim su gigantski projekti njegova oca počeli donositi gubitke, Waszyński se povukao iz tog posla. Do kraja života je uzaludno tražio kopiju “Dibuka” po talijanskim filmskim arhivima, ali ga nije uspio pronaći. Danas je taj film nezaobilazni sastojak svih arhiva na jidišu.

Dvoje redatelja obavili su vrlo solidan posao, došli do mnogih njegovih znanaca koje sigurno nije bilo lako pronaći, ali šteta što o njemu ništa nisu rekli Sophia Loren, Claudia Cardinale ili Charlton Heston, koji su glumili u Bronstonovim filmovima i sigurno su dobro poznavali Waszynskog. Ako ništa drugo, “Princ i dibuk” bi se zahvaljujući njihovoj prisutnosti puno bolje prodavao po svijetu.