DVA DANA, JEDNA NOĆ Film koji otvara pitanje klasne solidarnosti u današnjoj Europi

Belgijska braća Luc i Jean-Pierre Dardenne snimili su od 1996. i svog trećeg filma “Promesse” do danas sedam filmova koji se svi zbivaju u ograničenom mikrokozmosu belgijskog industrijskog gradića Serainga.

Svijet filmova braće Dardenne posve je neizuzetan i svodi se na koloplet stanova, radionica, trgovina, benzinskih pumpi i ureda kakvi postoje valjda u svakom zakutku Europe. Onako kako su teme Dardenneovih nerazmetljive, tako je nerazmetljiv i njihov stil. Dardenneovi su minimalistički socijalni promatrači koji se libe ikakve režijske retorike i u pravilu prate svoje likove kamerom izbliza maksimizirajući našu identifikaciju s njima. A s likovima braće Dardenne lako se poistovjetiti.

Uvijek su negdje u međuprostoru između srednje klase i onog što se zove “društveno dno”: nastavnici, socijalni radnici, domska djeca, imigranti ili narkomani, ti likovi žive u banalnom razizemlju suvremene Europe, na točki gdje se ostaci države blagostanja sudaraju s novim realitetom post-industrijskog društva. Društva koje je kod njih Seraing, ali bi mogao biti Leipzig, Sheffield ili Sisak.

Premda su svi filmovi Dardenneovih implicitno politični, ni jedan od njih nije do te mjere političan kao njihov posljednji film “Dva dana, jedna noć”. U tom izvrsnom filmu, Dardenneovi otvaraju pitanje što je ostalo od klasne solidarnosti u današnjoj, post-ideološkoj Europi.

Junakinja belgijskog filma je Sandra ( Marion Cotillard), radnica u maloj tvrtki za proizvodnju solarnih panela. Vlasnik firme doveo je vlastite radnike pred izbor: ili će se odreći bonusa za proteklu godinu, ili će jedna od njih - Sandra - dobiti otkaz. U petak, Sandra dolazi kući mužu ( Fabrizio Rongione) zdvojna i očajna jer su njeni kolege glasovali za bonus.

Junakinja nagovori poslodavca da u ponedjeljak odobri novo glasovanje, te preko vikenda kreće od praga do praga uvjeravati klasne drugove da se solidariziraju s njom. Naizgled, riječ je o jednostavnom filmu o sukobu klasne solidarnosti i grozne sebičnosti. No - kao obično kod Dardenneovih - stvari nisu tako jednostavne. Za početak, Sandra nije naročito simpatična osoba: depresivka je, sklona samosažalijevanju i letargiji. Dok preko vikenda junakinja obija desetak radničkih pragova, shvatite da su ljudi imali razne razloge da je odbiju. Neki od njih su imigranti koji se ne žele zamjeriti većini, neki su lakomi, neki su doista u novčanim nevoljama i 400 eura im je k’o kuća. Ukratko - svakog od njih možete zamisliti kao žrtvu “švicaraca”, mušteriju Živog zida ili sljedećeg nezaposlenog.

“Dva dana, jedna noć” nova su uvjerljiva demonstracija metoda belgijske braće. Bez velike režijske ornamentike, Dardenneovi prate junakinju izbliza kao da našom uskom vizurom žele podvući skučeni socijalni horizont junaka. Stilski jednostavni do banalnosti, Dardenneovi su istodobno sjajni pripovjedači kod kojih su svaki dijalog i scena pritegnuti kao šaraf.

U poredbi s nekim drugim filmovima belgijske braće, “Deux jous, un nuit” je prošao osrednje. Kao da su Dardennei sličnim filmovima pomalo dodijali. No, neka vas to ne zavara: “Dva dana, jedna noć” spada među njihove najbolje radove.