Dok šeću po elegantnoj pariškoj Avenue Montaigne govore o nelagodi koju osjećaju na toj adresi bogatih...

Koliko su socijalne razlike u Francuskoj ne samo velike, već i ukorijenjene, koliko su jaki i društvena struktura i javni narativ koji ih čuva, ponešto pokazuje film "Vodič za ljubav i borbu protiv kapitalizma" ( "A demain mon Amour"). Redatelj Basile Carré-Agostini o francuskom društvu, ali i šire, pripovijeda kroz priču o bračnom paru, francuskim sociolozima Monique i Michel Pinçon-Charlot. Pinçon-Charlot svoje su karijere posvetili istraživanju ultra bogatih, proučavanju mehanizama koji u društvu betoniraju socijalne nejednakosti te istraživanju društvenih pokreta.

Riječ je o filmu koji je prije dva mjeseca stigao u francuska kina, a kod nas se mogao pogledati u sklopu Subversive Festivala.

Film prati život to dvoje sociologa, njihovu svakodnevicu. Iako su oboje u mirovini, nisu prestali raditi, i dalje provode sociološka istraživanja, a aktivni su i na građanskoj sceni. Kažu – radije bi, doduše, putovati oko svijeta, ali obećali su sami sebi da će nastaviti s poslom.

Taj posao za njih nije samo profesija, već poziv. Do toga im je da mladim ljudima objašnjavaju strukturu društvene nejednakosti i obrasce koji osiguravaju da bogati postaju još bogatijima, da proučavaju novije socijalne pokrete i gledaju tko su ti koji, eventualno, na leđima i u glavi mogu iznijeti socijalnu pobunu i otpor postojećem stanju.

Monique i Michel Pinçon-Charlot potječu iz bitno različitih socijalnih slojeva, što saznajemo kroz anegdotu s davnog obiteljskog ručka, s početka njihove veze, ručka na koji su njezini pozvali njegove roditelje. Michelov otac, radnik, nije znao filetirati serviranu ribu, Monique se uplašila da će, režući je kao meso, ugušiti se kostima, uskočila je maknuti suvišno iz ribe. Prisjećajući se bahatosti vlastita oca i cijelog tog susreta, zaključuje da se klasno nasilje ogleda u tisuću detalja.

To da je u zemlji sve veće socijalno raslojavanje znak je da je ugrožena demokracija, ističu Monique i Michel Pinçon-Charlot, jer demokracija za njih, među ostalim, znači stvoriti uvijete za socijalnu pravdu.

Točno tu rečenicu mi je prije gotovo 15 godina kazao kolega para Pinçon-Charlot, poznati francuski sociolog Alain Touraine u razgovoru koji smo za Globus vodili u pariškoj Ecole des Hautes Etudes en Sciences Sociales, gdje je davno osnovao nekad u struci vrlo utjecajan Centar za proučavanje socijalnih pokreta. I on je, kao i par Pinçon-Charlot, bio "terenski sociolog", društvene pokrete pročuavao iz najbliže moguće perspektive, gotovo insajderske. Tako je Touraine proučavao studentski pokret 1968., a kasnije se preselio u Poljsku da izbliza prati Solidarnost. Touraine danas ima 96 godina, i koliko mi je poznato, više ne radi istraživanja i ne piše. Pinçon-Charlot u njihovim su kasnim sedamdesetima, još vrlo aktivni i vitalni.

Ovo je film o znanstvenicima aktivistima, ali i o ljubavi, životnoj predanosti koju njih dvoje osjećaju jedno za drugo. Redatelj ih prati izbliza, bilježi intimnost njihova doma, fizički ostarjeli, no i dalje angažirani i mladi, njih dvoje skupa čitaju u krevetu, skupa pišu članke, skupa hodaju po prosvjedima, oko sebe okupljaju mlade ljude kojima objašnjavaju kolike su nejednakosti šansi u društvu. Dok s tim mladima šeću po elegantnoj pariškoj Avenue Montaigne govore o nelagodi koju osjećaju na toj adresi bogatih. To je ona dobro znana nelagoda koju je Pierre Bourdieu nazivao - simboličkim nasiljem.

ocjena:4