PIŠE NENAD POLIMAC

DOK ČEKAMO 'COMIC SANS' U KINIMA, NEVIO MARASOVIĆ OTKRIVA: 'Da me nije ostavila djevojka, ne bi bilo mog novog filma'

 CROPIX

Neviju Marasoviću su 34 godine, dosad je režirao četiri cjelovečernja filma, jednu televizijsku seriju i tko zna koliko reklama. 8. ožujka u kina će mu najnovije ostvarenje “Comic Sans”, po mom sudu njegov najzreliji rad, a razgovor o njemu odlagali smo nekoliko dana jer je Marasović dovršavao otprije ugovorenu reklamu.

Snimanje je trajalo četiri dana, što je po redatelju vrlo ambiciozan projekt, pogotovo kada je ta vrsta posla u pitanju. “Comic Sans” u početku je izgledao samo kao dosjetka smišljena za potrebe njegova hvaljenog filma “Vis-à-Vis”, koji je Domenico La Porta, glavni urednik web portala Cineeuropa, uvrstio među pet najboljih ostvarenja godine. U njemu se redatelj (Rakan Rushaidat) i njegov glavni glumac (Janko Volarić Popović) povlače na Vis kako bi napisali scenarij koji se tako zove, u priči se prepleće štošta biografskog i autobiografskog, snimalo se u redateljevoj obiteljskoj kući i tako štedjelo na troškovima, a kad je film jako dobro primljen u Puli, i “Comic Sans” je postao ozbiljan projekt.

Uspjesi u svijetu

Svoju prvu Pulu Marasović nikad neće zaboraviti. U gerilskim uvjetima snimio je svoje debitantsko ostvarenje “The Show Must Go On”, prvi hrvatski film katastrofe nakon spektakularnog “Rata” Veljka Bulajića iz 1960., umjetnički ravnatelj Zlatko Vidačković htio je s njime otvoriti festival, no nedostajala im je ne baš jeftina 35mm kopija, bez koje nije moglo biti projekcije u Areni. Uskočio je poduzetni Jozo Patljak, vlasnik Alka filma, napravio im je kopiju “gratis” i film je prikazan odmah nakon uvodnog vatrometa, pred više od pet tisuća gledatelja. Redatelj i sam priznaje da u mnogim aspektima film nije štimao, osobito ne u radu s glumcima (“za to nije bilo vremena”), ali je, recimo, otkupljen za distribuciju u Japanu. “Kad rezimiram, mnogi moji filmovi prošli su bolje u svijetu nego kod kuće, triler-horor ‘Goran’ dobio je nagrade na nekoliko važnih međunarodnih festivala, a ovdje je jedva skupio 4 tisuće gledatelja.”Vratimo se na “Comic Sans”.

Scenarij je prijavljen na natječaj Hrvatskog audiovizualnog centra, dobio je inicijalna sredstva, a dinamična producentska kuća Kinorama pristala ga je realizirati, dakako, kad Marasović i njegovi suradnici Rushaidat i Popović Volarić naprave završnu verziju. Činilo se da do toga nikad neće doći, jer je napravljeno bar četrnaestak pokušaja, s kojima nije redatelj nije bio zadovoljan. Već je bio spreman odustati, no tada mu je privatna drama ponudila ključ koji je trebao voditi priču. Ostavila ga je djevojka, a to se upravo dogodi glavnom junaku, talentiranom grafičkom dizajneru Alanu (Volarić Popović), koji uzaludno pokušava ponovno osvojiti Marinu (Nataša Janjić): ona ga je napustila prije dva mjeseca i Alan nikako da shvati da je to definitivno. Naočit je, pripadnik je mondene zagrebačke mladeži, traže ga ne samo u Zagrebu nego i u čitavoj regiji, alkohol i kokain mu pomažu da kako tako funkcionira, a po sve sudeći dobar dio trauma zaradio je od oca, koji je napustio obitelj dok je Alan još bio klinac i otad živio poput boema, slikajući i mijenjajući ljubavnice.

Nije bilo lako pronaći glumca za ulogu oca, sve dok se nije sjetio Zlatka Burića, bivšeg člana Kugla glumišta, koji je napravio impozantnu karijeru u Danskoj. On je dotad samo povremeno gostovao u hrvatskim filmovima ( “Kosac” , “Ne gledaj mi u pijat”), Marasović mu je poslao scenarij koji mu se dopao, ali kako uskladiti njegove termine s onima Popovića Volarića, kraljem hrvatskih sapunica i vrlo ozbiljnog dramskog glumca? Nije bilo druge nego otići u Kopenhagen na tjedan dana, gdje su se njih trojica uvodili u sve finese filma koji je trebalo snimati. Sudeći po “Comic Sansu”, uzajamno opipavanje u danskoj metropoli dalo je odlične rezultate.

Od Zagreba do Visa

To je dosad najkompliciraniji Marasovićev film, radnja započinje u Zagrebu, prebaci se u Ljubljanu, opet vrati u Zagreb, a nakon Alanova sloma živaca, koji rezultira razbijenim nosom, otac i sin kreću na Vis, na ostavinsku raspravu i sprovod rodice koje se Alan uopće ne sjeća. Film najavljuju kao “feelgood” doživljaj, međutim, tako je to samo na površini, ispod nazirete Alanovo beznađe i patološku sklonost laganju, koja ima podrijetlo u obiteljskoj povijesti. Dramska struktura je izvrsna, detalj koji se naznači na početku priče poslije dobije važnu ulogu, ukratko, morate biti pažljiv gledatelj jer ćete štošta toga propustiti.

Likova je popriličan broj, nema puno poznatih lica (malo će tko prepoznati Elvisa Bošnjaka u ulozi dilera kokaina), a i lokacija je na pretek. Sve je to napravljeno za tek nešto više od 20 radnih dana, pri čemu je Marasović pazio da mu scene ne izgledaju banalno: ručak u gostionici raskadriran je tako da se ne doima vizualno monotono, redatelj priznaje da je crtao pozicije svakog pojedinog glumca, jer je bio svjestan da bi mu upravo takve scene mogle umrtviti film.

Šlageri

Interni je štos Marasovićeva opsjednutost starim domaćim šlagerima, koje koristi krajnje dramski funkcionalno. Za glavi glazbeni lajtmotiv, pjesmu Miše Kovača “Drugi joj raspliće kosu” vjerojatno mnogi znaju, no kad odjekne “Malena” u izvedbi Vice Vukova, zatečeni ste jer jedva razabirete tko to pjeva. Nino Robić, brat Ive Robića, izvodi svoj evergreeen “Zemlja pleše”, no i za taj znaju samo zadrti poklonici danas već zaboravljenog pjevača. Što dalje? Zanima li ga rad na televizijskim serijama koje su danas gurnule filmove u drugi plan?

Bio je u užem izboru za redatelja serije “Uspjeh” po scenariju Marjana Alčevskog u produkciji HBO Adria, ali je odahnuo kad su odabrali Danisa Tanovića: zasad se još ne može prilagoditi činjenici da nečem takvom treba posvetiti bar nekoliko mjeseci svog radnog vremena. Puno ga više raduje što je njegov scenarij “Luka” dobio potporu na natječaju HAVC-a. U proljeće stiže Norvežanin Gjermund Gisvold, s kojim je već radio na “Goranu”, i nadaju se da će napraviti nešto što će ih zadovoljiti. A dotle televizija može čekati.

Želite li dopuniti temu ili prijaviti pogrešku u tekstu?
Linker
15. studeni 2024 20:24