Islandski redatelj zanimljive poetike, hrvatskoj publici dobro poznat Rúnar Rúnarsson, danas će na Zagreb Film Festivalu održati masterclass, a prije toga bit će prikazan njegov novi film "Kad svane dan" koji je ovoga ljeta pobijedio na Cinehillu, bivšem Motovun Film Festivalu.
Naslov filma "Kad svane dan" dobro nagovještava vrijeme radnje, jer sve se dogodi u doba između dvaju zalazaka sunca. Una, studentica umjetnosti, taj dan izgubi tek nađenu ljubav, mladića koji pogine na putu u svoj rodni grad u kojem je namjeravao prekinuti vezu s dotadašnjom djevojkom Klarom.
Svi su u šoku, sve boli. Ali Una kao da tu bol i ne može, nema pravo, izraziti do kraja, iako je preplavljena tugom.
Jer sućut i empatija prijatelja i društva slijevaju se Klari, djevojci koja i ne zna da je njezin dečko bio zaljubljen u Unu te da ju je taj dan namjeravao napustiti.
Spletom okolnosti Una i Klara se sreću, tugujući kao da na poseban način osjete jedna drugu, među njima je neka zajednička, prešućena spoznaja i međusobna podrška.
U ovom filmu ima i ljepote u toj tuzi. Kako to postići, naznačiti ljepotu u tuzi?
"Sve u životu ima više slojeva, više različitih strana, samo ovisi u što gledate. Mi imamo tendenciju pojednostavljivati život. Gledamo ponekad na stvari jako pojednostavljeno. U hollywoodskim je filmovima ‘happy end‘, u europskim pak često atmosfera nesreće, mraka. Naravno, sad i ja pojednostavljujem i generaliziram. A, i jedno i drugo je krajnost.
Jer život se stalno giba, u neprestanoj je mijeni, ovisi o perspektivi iz koje gledate u nekom trenutku na nešto. Obično u životu putujemo između tih dviju jakih emocija - sreće i tuge, a između je stotinu drugih osjećaja koji nas manje ponesu", kaže Rúnar Rúnarsson.
Smrt i planiranje
"Ovo je priča o mladim ljudima koji su upravo ušli u svijet odraslih. Ljudima koji su puni energije, kojima je samo nebo granica, ispred kojih je cijeli, otvoreni horizont.
I, dogodi im se ono čemu se najmanje nadaju. To je za njih prvi udarac stvarnosti, provjera zrelosti. No, ovaj film nije o smrti, već govori o širokom spektru ljubavi. Jer, ljubav može imati puno različitih formi, stvarati puno različitih odraza i refleksija. Ljubav može biti poštovanje i bliskost i prijateljstvo."
Film potpisuje i koscenaristički. Rúnarsson često radi priče u kojima je, kaže, mješavina onoga što se dogodilo njemu i ljudima oko njega, koje je onda dalje fikcionalno nadogradio.
"Imam metaforu kojom pokušavam objasniti kako radim priču, scenarij. Kad pišem, kao da stojim na jednoj strani rijeke i pokušavam dosegnuti njezinu drugu stranu.
Bacam kamenčiće u rijeku, to mogu biti posve različite ideje, neki moji osjećaji, događaji, iskustva, slike koje nosim u sebi. Nešto od toga potone, a nešto ostane na površini. Pa, kad se skupi dovoljno da mogu po tim ‘kamenčićima‘ odskakati do drugog kraja rijeke - počinjem pisati. I pišem jako fokusirano, jedem, spavam i pišem."
Koliko uopće znamo bliske nam ljude? Ovo je priča i o tome da je smrt Klari uskratila bitnu informaciju... Je li razmišljao o tome da mnogi u smrt možda odu u trenutku kad žele nešto bitno promijeniti u životu?
"To je dobro pitanje. Jer nikada ne znamo kad je kraj, kad slijedi kraj.
Razlika je kad umre netko mlad ili netko tko je nakupio godina. Razmišljao sam, radeći to, i o stvarima o kojima u filmu uopće ne govorim. Nevjerojatno je kako se ljudi u određenim godinama uopće ne pobrinu da neke stvari urede prije smrti. Ne govorim samo o oporukama, već i o donaciji organa. Jer, može nam se dogoditi da sutra umremo, a nismo zastali i pomislili možemo li što učiniti korisno prije nego što umremo, možemo li našom smrću produljiti život nekom drugom.
Pa, ako nismo o tome razmišljali, kad umremo ponekad je na našima bližnjima da donose te odluke, na primjer odluke o donaciji organa. To se događa svaki dan u bolnicama, jer mnogi za života ne razmišljaju o tome."
U filmovima Rúnara Rúnarssona pejzaž, kao ni bilo što drugo, nije tek slučajna, efektna vizualna dekoracija. Priroda, krajolik, često je metafora, ima narativno značenje, u kadru uvijek s razlogom.
I premda se ova priča događa u Reykjavíku i u njoj nema mnogo oceana i tipičnih islandskih vizura, izuzev arhitekture, slučaj je htio da za telefonskog razgovora s Rúnarssonom, pri pogledu na moj stol na kojem se zatekla kratka grana obilato rodne masline iz poznatog stoljetnog maslinika u Lunu na Pagu, spontano upitam - kako je živjeti u zemlji u kojoj gotovo da nema stabala, nema šuma, u zemlji bez drveća.
"Meni je, recimo, jako čudno kad ljudi žive negdje gdje im ocean nije blizu, gdje svaki dan ne gledaju ocean. To je baš posve čudno", ponovio je dvaput Rúnarsson.
"Vi živite u Zagrebu?
Teško mi je zamisliti živjeti tamo gdje ne vidiš ocean ili more. Jer, ovdje na Islandu uvijek vidim ocean. Ako ga ne vidim, dovoljno je da napravim nekoliko koraka i negdje ću već doći gdje se pruža pogled na tu vodu.
Na Islandu jako malo ljudi živi u unutrašnjosti otoka, zemlja je uglavnom naseljena uz obalne dijelove. Živi se uz obalu, s oceanom.
Čak i kad sam živio u inozemstvu, uvijek sam mogao vidjeti more. Ako ga nisam vidio neko vrijeme, brzo bi mi počelo nedostajati", dodao je.
Suradnja s Hrvatima
Što njemu znači ocean?
"Ima golemu energiju, on je i mogućnost, veza sa svijetom, ali i prijetnja. Daje nam hranu, ali uzima i živote. Stalno daje i uzima, baš kao i život. Tako je ovdje oduvijek. Gledam ocean kroz prozor kuće i imam osjećaj kao da se u njemu mogu ogledati. U njemu vidim zrcaljenje okolnih planina, ali i nas ljudi."
Radnja ovog filma smještena je u Reykjavík, među kuće i u interijer. I, kako rekosmo, pejzaža nema puno, ali zato bitnu ulogu igra - svjetlost.
"Svako mjesto, svaka pozicija ima drukčiju svjetlost. Ova priča događa se na početku jednog ljeta, mi smo visoko na sjeveru, ovdje su tada dani jako dugi. I dalje postoji zalazak sunca, ali to je više kao da sunce kratko poljubi horizont i ponovno se vraća gore. Taj ljetni zalazak i izlazak sunca daju nekakav osjećaj nostalgije, stvaraju nostalgično svjetlo. Sunce tad jako dugo izlazi i zalazi. A, nakon zalaska dolazi vrijeme plavičaste svjetlosti. Pokušali smo u ovoj priči upotrijebiti svjetlo kao neki narativni postupak. I svjetlo ovdje mislim da doista puno pripovijeda."
Rúnarsson će na zagrebačkom filmskom festivalu sutra održati masterclass. "Kad svane dan" dijelom je i hrvatska produkcija, Rúnarsson godinama surađuje s hrvatskim producentom Igorom Nolom, još otkako je prije desetak godina radio "Vrapce" u kojima je ulogu imao i Rade Šerbedžija. Potom su zajedno radili "Jeku" iz 2019. i naposljetku "Kad svane dan".
"‘Vrapce‘ sam radio s danskim producentom Mikkelom Jersinom. Nismo imali dovoljno novca za film, to je bilo doba ekonomskog potresa na Islandu. Mikkel je predlagao da smanjimo dane snimanja, da jednostavno sve ubrzamo. Naposljetku je Mikkel Jersin kontaktirao Nolu. Nola nam je tada puno pomogao pa otada radimo skupa i nadam se da će se ta suradnja još dugo nastaviti."
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....