Dječak Hatzin putuje u udaljeni rudarski gradić da bi preuzeo ostatke očeva tijela. Vraćajući se doma, spazi čovjeka koji je pljunut njegov otac

Venecuelanac Lorenzo Vigas imao je 47 godina kad je preko noći na velika vrata banuo u svijet filma. Učinio je to debitantskim filmom "Desde alla" (Izdaleka), koji je 2015. u Veneciji osvojio Zlatnog lava.

Šest godina kasnije Vigas je opet u Veneciji prikazao svoj drugi film. Bio je stubokom drukčiji od prvog, ali možda i bolji. Naslov mu je bio "La Caja" (Kutija).

Naslovna kutija Vigasova filma kištra je s posmrtnim ostacima poginulog rudara, oca glavnog junaka. Taj junak - meksički dječak Hatzin - putuje u udaljeni rudarski gradić da bi preuzeo ostatke tijela. Vraćajući se doma, Hatzin u mjestašcu u zabiti spazi čovjeka koji je pljunut njegov otac. Prilazi mu. Čovjek tvrdi da ga ne poznaje. Ipak, nudi mu posao. Hatzin i dalje vjeruje da je našao oca, no nismo sigurni bismo li mu vjerovali.

"Kutija" je na jednoj razini socijalni film o današnjem Meksiku, o eksploataciji i prekarnom radu u trećem svijetu. Vigasov film, međutim, nije samo to. "La Caja" je i filozofski film o roditeljstvu. Film propituje kakva simbolička i socijalna dužnost povezuje ljude iste krvi, koliko roditelje imamo, a koliko ih zapravo - stvaramo. "Kutija" je sumorni, jezoviti neovestern koji nije roba za najširu publiku. Ali, filmofili ga ne smiju propustiti. Vigas se u zreloj dobi sa samo dva filma pretvorio u jednog od najvećih redatelja današnjice.