Program "Masterclass" 32. Sarajevo Film Festivala, niz moderiranih razgovora s istaknutim filmašima o umjetnosti, industriji i srodnim temama, otvorili su 46-godišnji meksički glumac, redatelj i producent Diego Luna te redatelj, scenarist i kustos Zulfikar Filandra kao moderator.
Luni je ovo prvi dolazak u Sarajevo, a na festivalu je prikazao svoj najnoviji film, dramu "Usta puna pepela", te primio Počasno Srce Sarajeva za doprinos filmskoj umjetnosti. Rođen u Toluci, a odrastao u Mexico Cityju, Luna potječe iz umjetničke obitelji – majka Britanka Fiona Alexander bila je kostimografkinja, a otac Alejandro Luna bio je kazališni, filmski i operni scenograf.
Prvi glumački angažmani Diega Lune bili su u sapunicama, a prvu zapaženu ulogu ostvario je u hvaljenoj erotskoj komediji odrastanja "I tvoju mamu također" Alfonsa Cuaróna iz 2001. godine. Između ostalih, u njemu je glumio i njegov prijatelj od malena, Gael García Bernal.
Glumio je potom u nizu filmova istaknutih redatelja – "Terminal" Stevena Spielberga (2004), "Divlja prostranstva" Kevina Costnera (2003), "Milk" Gusa Van Santa (2008), "Ulica Beale" Barryja Jenkinsa (2018), "Poljubac žene pauka" Billa Condona (2025) i "Frida" Julie Taymor (2002).
Uloga krijumčara, špijuna i revolucionara Cassiana Andora, koju je prvo tumačio u znanstvenofantastičnom akcijskom filmu "Rogue One: Priča iz Ratova zvijezda" Garetha Edwardsa (2016), a zatim i u znanstvenofantastičnoj televizijskoj dramskoj seriji "Andor" Tonyja Gilroya (2022.–2025.), njegovo je najbolje i najpoznatije ostvarenje.
Režirao je pet filmova – dokumentarac "J.C. Chávez" (2007) te igrane "Abel" (2010), "Cesar Chavez" (2014), "Sr. Pig" (2016) i "Usta puna pepela" (2026).
Kazalište umjesto psihijatra
Iako je poznat po svojim filmskim angažmanima, Luna se glumom počeo baviti u kazalištu, i to kada je imao svega sedam godina. U taj ga je svijet uveo otac, koji ga je znao voditi u kazališta u kojima je radio. "Gledao bih što svi rade i toliko me to inspiriralo da sam želio ostati u kazalištu i nakon što bi moj otac pošao kući. Odlučio sam tome posvetiti svoj život", rekao je Luna.
Istaknuo je da ga upravo kazalište održava prisebnim i spašava od svega čemu ga filmska industrija izlaže. "Kad glumci redovito posjećuju kazalište, tek tada mogu govoriti o razumu. Inače te svijet jednostavno pojede", rekao je Luna, naglasivši kako mu scenografija i daske koje život znače mijenjaju potrebu za odlascima na terapije. "Ne ulažem u psihijatre ni u lijekove. Bavim se kazalištem i to me održava čiste glave", dodao je.
Glumac u kazalištu, dodaje, osjeti prostor u kojem glumi, kao i svaku reakciju publike. "Znam veličinu ove prostorije i znam tko je u njoj. Ako počnete previše kašljati, pomislit ću da moram ispričati neki vic. Ako odete, shvatit ću to, a ako se nasmiješite ili zaspite, to će utjecati na mene", objasnio je.
Dodao je i kako kazalište ima veliku prednost u tome što se može dogoditi iznimno brzo. "Ako imate ideju, tekst i publiku, možda vam treba jedno svjetlo i to je to. Kazalište u osnovi postoji ako postoji pažnja publike", naglasio je Luna. Upravo u toj jednostavnosti i fokusu na gledatelja leži sama bit ove umjetnosti. "Kazalište se događa na trgu. Tako je počelo. Dogodi se na trgu, privučeš pažnju ljudi, isprobaš svoj materijal i proživiš to iskustvo s publikom. Da bi to učinio, samo moraš biti posvećen i znati što točno želiš", pojasnio je.
Takav pristup naveo ga je da vrlo rano preuzme stvaralačku kontrolu i uđe u vode produciranja. "Jedna stvar koju nisam mogao podnijeti jest da glumci krive druge jer nemaju prilika. Znam da je u kinematografiji tako, ali u kazalištu nije", bio je izravan. Upravo ga je ta spoznaja potaknula na pokretanje vlastitih projekata. "Jednog sam dana rekao sebi, zašto ne bih bio producent? Bit ću bolji producent ideje koju imam nego netko tko je možda ne razumije ili ne dijeli moju perspektivu", prisjetio se.
Poveznice između Meksika te Bosne i Hercegovine
Tijekom boravka u Sarajevu, kamo je stigao sa sinom, Luna je istaknuo kako ga je posebno dojmila topla energija i osjećaj dobrodošlice zbog kojih se svakako planira vratiti. Posebno snažan utisak na njega ostavio je posjet Galeriji 11/07/95, spomen-galeriji posvećenoj očuvanju sjećanja na genocid u Srebrenici, gdje su mu fotografije i priče o stradanju progovorile o vlastitom političkom buđenju u Meksiku.
Bilo je to početkom devedesetih, u vrijeme ustanka Zapatističke vojske nacionalnog oslobođenja, gerilskog pokreta koji je u najjužnijoj meksičkoj državi Chiapas ustao u obranu prava obespravljenog starosjedilačkog stanovništva. Potaknut obitelji i profesorima, Luna je tada kao tinejdžer bježao iz škole te s kolegama mobilizirao vršnjake, organizirajući prosvjede, humanitarne koncerte i prikupljanje pomoći za narod Chiapasa.
Suočavanje s tim valom nasilja i političkih ubojstava iz korijena je promijenilo njegovu generaciju i otvorilo im oči pred stvarnošću koju su dotad ignorirali. Poveznicu između Bosne i Hercegovine i Meksika prepoznao je i u prigovorima koje domaća javnost u obje zemlje često upućuje autorima, zamjerajući im da neprestano snimaju filmove o traumatičnoj povijesti, ratu, kartelima i migracijama.
Dobar film obogaćuje čovjeka
Osvrćući se na te kritike, Luna je naglasio kako kinematografija ne služi izbjegavanju teških tema, nego njihovu dubokom seciranju i preispitivanju. Za njega su film i kazalište svojevrsna teretana empatije i solidarnosti koja kroz vrlo specifične, lokalne priče spaja ljude iz potpuno različitih dijelova svijeta. Ekran i pozornica, smatra, moraju djelovati kao ogledalo društva u kojem se otvoreno suočavamo s onim najtežim.
Posebno se usprotivio doživljaju kinematografije kao isprazne zabave čija je jedina svrha bijeg od stvarnosti, uspoređujući takve filmove s predvidljivim i napornim poznanicima. "Ne želiš za prijatelja nekoga tko svake večeri ponavlja isti vic. Na kraju ćeš završiti za drugim stolom. Želiš nekoga tko te izaziva, tko te podsjeća na ono što nisi pročitao ili shvatio i tko od tebe traži da budeš bolja, zanimljivija osoba", poručio je Luna.
U tom je kontekstu naglasio i važnost samog iskustva odlaska u kino-dvoranu, gdje slušanje i fokus postaju prioritet, za razliku od gledanja sadržaja na telefonima koji nas neprestano distanciraju od trenutka u kojem se nalazimo. Dobar film, zaključio je, mora ponuditi dubinu koja čovjeka nadograđuje ne samo kao stvaraoca nego i kao prijatelja, partnera i roditelja.
"I tvoju mamu također"
Govoreći o kultnom filmu "I tvoju mamu također", Luna je istaknuo kako je redatelj Alfonso Cuarón kroz osobnu priču ispričao duboku društvenu metaforu. "Alfonso je ispričao priču o tinejdžerskoj državi, o Meksiku koji prolazi kroz proces naglog sazrijevanja i suočavanja s vlastitom korupcijom i nasiljem", pojasnio je, podsjetivši da je to bilo razdoblje raspada 70-godišnje vladavine jedne stranke. "Imali smo pisca u Meksiku koji je to nazivao institucionaliziranom monarhijom. Kada je taj ‘otac‘ odjednom nestao i izgubio kontrolu, naša je zemlja morala odrasti", rekao je Luna.
Tih se devedesetih dogodila i velika prekretnica jer se autorski film, dotad rezerviran za uske festivalske niše, konačno vratio meksičkoj publici. Filmovi poput "Pasje ljubavi" (Alejandra Gonzáleza Iñárritua iz 2000.) i "I tvoju mamu također" promijenili su pravila igre. "Prvo smo napravili premijeru u Meksiku pred našom publikom, pa tek onda otišli na festival u Veneciju. Stvari su se okrenule u korist publike, i to točno u trenutku kada je društvu trebala refleksija i osjećaj zajedništva", prisjetio se.
Za njega je to kolektivno iskustvo u dvorani sama bit kinematografije i razlog zašto se valja boriti za prostore susreta. "Kino nas podsjeća na to koliko toga možemo učiniti zajedno ako si dopustimo da u istoj prostoriji skupa plačemo, smijemo se i osjećamo. Zato čestitam publici u Sarajevu jer drži ovaj festival živim. Moramo se boriti za prostore u kojima možemo sjesti zajedno, gledati film, razgovarati ili slušati jedni druge", zaključio je Luna.
Otvorenost i suradnja
Govoreći o iskustvima s redateljskim velikanima poput Stevenа Spielberga, Woodyja Allena, Gusa Van Santa i Harmonyja Korinea, Luna je istaknuo kako je najvažnije lekcije naučio promatrajući ih dok sam nije bio pred kamerama. "Glumce plaćaju za čekanje, a ja sam to vrijeme koristio kako bih upijao proces drugih", rekao je. Podsjetio je na vrijeme kada je u kinematografiji vladala iluzija o "tajnim receptima", navevši primjer legendarnog meksičkog snimatelja Gabriela Figueroe i njegovih kolega koji su ljubomorno čuvali posebne filtere u torbama i skrivali metode fotografiranja neba kao da posjeduju čaroliju. Taj je tajnoviti i zatvoreni pristup, naglašava, s vremenom s pravom propao jer je gušio kreativnost i udaljavao ekipu.
Od najboljih autora naučio je da se snaga filma krije u potpunoj otvorenosti i suradnji. "Veliki redatelji žele te uvući u svoj proces i čuti tvoje mišljenje, dok od onih zatvorenih naučiš kako ne treba raditi. Kada uvažiš različite perspektive i dopustiš da se tvoja ideja preispituje, pa i promijeni na samom setu, projekt postaje neusporedivo bogatiji. Ako se film svede na to da sve radiš sam, poput snimanja sa selfie-štapom, onda nam kinematografija više uopće ne treba", zaključio je Luna.
Za Lunu ne postoji projekt koji u svojoj suštini nije rezultat zajedničkog rada, bez obzira na to koliko se kamera primarno fokusirala na jednog glumca. "Glumačka reakcija ne nastaje u vakuumu. Čak i kada se u kadru vidi samo jedno lice, ta je izvedba izravna reakcija na glumačkog partnera, a kamera samo bilježi stvarni međuodnos koji ne možeš stvoriti sam u svojoj glavi", pojasnio je. Posebno ga smeta kada pojedini glumci zaborave na tu kolektivnu odgovornost čim kamera nije uperena u njih. "Kazalište nas neprestano podsjeća da radimo zajedno, no na filmu se zna dogoditi da netko misli kako više nije potreban ako nije u kadru. Tada tom čovjeku moraš objasniti da je stvar potpuno suprotna – u tom ga trenutku kolega u kadru najviše treba jer drži sav pritisak na sebi, a ti si tu da ga podržiš i održiš živim taj iskreni dijalog", zaključio je Luna.
"Andor"
Govoreći o "Andoru", Luna je naglasio kako je njezin autor Tony Gilroy od samog početka imao iznimno jasnu viziju. "To je bio projekt u kojem smo imali potpunu slobodu i koji je od starta bio zamišljen da bude drugačiji. Htjeli smo ispričati priču o običnim ljudima", rekao je. U tom okviru, lik Cassiana Andora nije zamišljen kao klasični protagonist s velikim monolozima. "On nam daje uvid u preduvjete za izbijanje jedne revolucije. Za mene je to bio glumački zadatak slušanja, traženja onog okidača zbog kojeg lik prestane razmišljati o sebi kao o središtu svemira", dodao je Luna.
Cassian je na početku priče sebičan i nezainteresiran za borbu protiv Imperija. "Revolucija uvijek počinje u vrlo ciničnom, individualističkom trenutku kada od društva ne očekujete baš ništa. Režim ljude može u potpunosti kontrolirati kada su obamrli", objasnio je Luna. Gledatelj lika upoznaje u trenutku kada čini pogrešku i gleda samo kako spasiti vlastitu kožu. Radnja ga potom suoči s likovima i događajima koji ga motiviraju da se probudi. "Potrebno je puno sati priče da bi likovi shvatili snagu zajednice i borbu za stvari koje su veće od njih samih, ali to je jedini put", naglasio je.
Jednako važnim smatra i način na koji se serija bavi mehanizmima fašizma kroz istraživanje sivih zona, umjesto pristajanja na banalnu crno-bijelu podjelu. "Interesantan aspekt serije leži u tome što prikazuje male, svakodnevne trenutke u kojima se obje strane nađu. Živi ljudi, sa svojim borbama, potrebama i uvjerenjima, postoje i u Imperiju i u Pobuni", istaknuo je. Upozorio je kako u trenucima polarizacije imamo potrebu sve izvan svoje strane proglasiti čistim zlom. "Ono što se nalazi između tih dviju krajnosti, te sive zone, upravo je ono o čemu filmski narativ mora promišljati", zaključio je Luna.
"Usta puna pepela"
Njegovo novo redateljsko ostvarenje, drama "Usta puna pepela", izrazito je osoban projekt nastao prema romanu meksičke književnice Brende Navarro, premijerno prikazan ove godine na festivalu u Cannesu. Radnja prati Lucilu koja s mlađim bratom napušta Meksiko i odlazi u Madrid kako bi se ponovno spojila s majkom, no umjesto bolje budućnosti svjedoči surovoj i teškoj stvarnosti s kojom se mora suočiti.
Režiji te priče Luna nije pristupio s idejom doslovne adaptacije predloška. "Čitanje knjige izrazito je osobno iskustvo koje ulazi u tvoju svakodnevicu i s tobom ostaje tjednima, dok film od tebe traži da na dva sata potpuno zaustaviš vlastiti život", objasnio je, dodavši kako svaka knjiga u sebi krije potencijal za mnogo različitih filmova.
Priči ga je privukao motiv majčinske žrtve i odsutnosti, koji se izravno isprepliće s njegovim odrastanjem bez majke, kostimografkinje koja je poginula u prometnoj nesreći kada su mu bile samo dvije godine. Film se fokusira na to kako djeca doživljavaju svijet odraslih i na priče koje sami sebi stvaramo kako bismo se nosili s gubitkom. Umjesto obuhvaćanja cijelog romana, Luna se u režiji posvetio isključivo onom dijelu tekstа koji komunicira s njegovim osobnim procesom razumijevanja majčinskog odsustva.
Uz motiv gubitka, tematsko središte filma čine i migracije, koje Luna vidi kao najsloženiji suvremeni fenomen jer se izravno isprepliću sa svim ključnim društvenim krizama. Odrastajući u Meksiku, na samoj granici sa SAD-om, čitav je život gledao ljude koji napuštaju vlastiti dom pod pritiskom siromaštva i nasilja u potrazi za sigurnošću. Naglašava kako mu je u filmu bilo presudno ponuditi otpor ravnodušnosti, ali i pronaći nadu u snazi zajednica koje odbijaju odustati. "Unatoč strahu, neznanju i mržnji s kojima se migranti susreću, u njihovoj je ustrajnosti uvijek prisutna nada. Primjer kako ostati čovjek uvijek nam je pred nosom, samo moramo željeti vidjeti ga i uzeti kao vlastiti putokaz", poručio je Luna.
Gradnja Cassiana Andora unatrag
Nakon razgovora o "Ustima punima pepela", Luna je odgovorio na nekoliko pitanja publike.
Na pitanje kako filmska umjetnost može potaknuti publiku na solidarnost izvan kino-dvorane, Luna je objasnio da film na gledatelje djeluje nesvjesno i neprimjetno. "Meni se to u životu dogodilo više puta. Bio sam u publici, suočen s nečim za što nisam znao kakvu će reakciju izazvati, a onda sam se odjednom našao u situaciji u kojoj mi je ta ideja, taj osjećaj i ta refleksija iz kina pomogla da donesem odluku", rekao je. "Dokumentarci to čine prirodno, čak i kada se pokušavate obraniti od tog iskustva. Zato o filmu i dalje govorim kao o alatu osobne, unutarnje, ali i društvene promjene."
Upitan je li ga u posljednje vrijeme inspiriralo neko djelo izvan filmske umjetnosti, glumac je istaknuo arhitekturu i prostore u kojima se susreću kultura i publika. "Gledam ove dvorane i strašno želim snimiti film o kazalištu. Dok sam sjedio u Narodnom kazalištu, morao sam pogledati iza sebe i jednostavno upiti taj prostor. To vas natjera na razmišljanje o tome kako ljudi pristupaju kazalištu, o povijesti zgrade i o klasnim razlikama koje se u njoj oslikavaju, što mi je u potpunosti fascinantno", poručio je Luna.
Na pitanje o izazovu glume u seriji "Andor", gdje je morao graditi lika unazad jer publika već zna njegovu sudbinu iz filma "Rogue One", Luna je naglasio da mu je takav pristup iznimno blizak. "Navikli smo gledati povijesne filmove gdje nam je anegdota poznata, ali film snimamo o onome što ne znamo, o onome što je ispod tepiha, o svim tim malim slojevima i trenucima koji vode do odluke. ‘Rogue One‘ je film o događaju i o tim likovima ne znate gotovo ništa, osim jedne rečenice u kojoj Cassian kaže da je u pobuni od svoje šeste godine. Sada smo dobili priliku ispričati kako se točno sve to dogodilo i iznova osmisliti svaku tu riječ", objasnio je.
Odgovarajući na pitanje o razvoju glumačke perspektive pri prijelazu s intimnih naslova na spektakle, naglasio je da je potraga za novim uvidima bit glumačkog poziva. "Onog dana kada u ovom poslu prestanete pronalaziti novi kut, gluma za vas postaje nepotrebna. Kroz rad shvatite da nismo toliko različiti i da svi govorimo istim jezikom. Kada dođete na set, bez obzira na to gdje se nalazite, dio ste iste džungle. Filmska ekipa funkcionira kao obitelj u kojoj svi za ručkom navijaju za istu stvar, jer su okupljeni oko jedne priče, jedne poruke i jednog cilja", zaključio je Luna.
