Danis Tanović: Bilo je sjajno iskustvo snimiti film bez ijednog profesionalnog glumca

“Svi su poludjeli za filmom!”, kaže mi naš proslavljeni producent Čedomir Kolar (Ničija zemlja) dok razgovaramo u predvorju hotela Hyatt smještenog na Potsdamer Platzu tik do Berlinale Palasta, raskošnog staklenog zdanja i glavne dvorane filmskog festivala u Berlinu. “Mediji su izvrsno prihvatili film, a i ljudi na cesti zaustavljaju Danisa i čestitaju mu”, nastavlja zadovoljno objašnjavati jedan od producenata filma “Epizoda u životu berača željeza”

Novi film bosanskog filmaša i oskarovca Danisa Tanovića (Ničija zemlja, Cirkus Columbia) i zaslužuje sve hvalospjeve jer riječ je o njegovom najboljem filmu uz “Ničiju zemlju”. Zapravo, uz čileanski film “Gloria”, rumunjski “Pozitia Copiluliu” i američki “Prince Avalanche”, Tanovićeva je neobična dokudrama daleko najbolji film u konkurenciji 64. Berlinala.

Bolesno društvo

- Čitao sam o tom slučaju u novinama i odmah poželio snimiti film. To je strašna priča koju sam morao ispričati jer govori o bolesnom društvu u kakvom danas živimo - objašnjava Tanović na početku razgovora o filmu nastalom prema stvarnom životu romske obitelji Mujić iz predgrađa Tuzle koja s dvoje djece živi u siromašnom naselju zarađujući za kruh preprodajom starog željeza, a koja se nađe pred trulim kapitalističkim zidom kada majci tijekom trudnoće umre beba i mora na hitnu operaciju. Tuzlanska bolnica odbijaju operaciju jer majka suočena sa smrću nema ni zdravstveno osiguranje ni 500 eura, a na kraju joj, s tuđim dokumentima, život spase u “omraženoj” Republici Srpskoj.

- Ma kad je Bosna bila normalna zemlja!? - s čuđenjem nam odgovara filmaš na pitanje kako je moguće da u BiH odbiju operirati ženu kao da se radi o zloglasnom američkom zdravstvenom sustavu.

Ovo je čak i za regionalne filmske standarde ekstremno skromna produkcija?

- Čitava produkcije iznosi trideset tisuća eura, a film je snimljen za devet dana. Radili smo u najskromnijim uvjetima, mala ekipa, autentične lokacije, a glavni glumci su stvarni akteri ove tužne priče sa sretnim svršetkom: Nazif, njegova žena Senada i njihovo dvoje male djece glume sami sebe.

Je li vas ova priča zainteresirala kao redatelja i umjetnika koji je u njoj vidio potencijal za odličan film ili kao čovjeka kojega je ovaj slučaj pogodilo emocionalno?

- Prvo uopće nisam reagirao kao redatelj. Kad tako nešto pročitaš, normalna ljudska reakcija je čuđenje kako je moguće da bolnica odbije pomoći ženi i majci dvoje male djece kojoj prijeti smrt!? A ne radi se o nekoj kompliciranoj operaciji od šest sati koja stoji pedeset tisuća maraka već rutinskom zahvatu od 15-ak minuta! To je strašno. Poanta priče je da, čak i kad sustav ne funkcionira, postoje normalni ljudi koji žele pomoći. To je jedino što nas još čini humanim društvom i što nas spašava.

Nisam političar

Što je bilo najteže na snimanju?

- Meni osobno nije bilo ništa teško, ali Senadi nije bilo lako prolaziti sve to još jednom. Em prvi put glumi na filmu, em ponovno proživljava najteže trenutke svoga života. Meni je bilo fenomenalno raditi s naturščicima, u čitavom filmu nema niti jednog profesionalnog glumca, to je stvarno bilo sjajno iskustvo.

Očekujete li neke posebne reakcije budući da je slučaj otprije poznat BiH medijima?

- Ja se nadam. Zato smo i napravili film da se malo svi još jednom protresemo i razmislimo u kakvom to društvu živimo.

Jeste li još uvijek član Naše stranke? Je li ovaj film i vaša politička poruka?

- Ja nisam političar, ja sam redatelj i filmaš prije svega, a to što sam u političkoj stranci znači da želim biti društveno aktivan jer smatram da bi nam svima bilo bolje da smo malo više angažirani. U situaciji smo u kakvoj jesmo zato što smo dozvolili da nas vode oni koji to ne znaju niti bi trebali biti blizu politike a kamoli da je određuju. Pokušavam svojim primjerom javnosti poručiti da bismo svi trebali uložiti dio sebe da bi nam bilo bolje.

Jeste li imali prilike vidjeti “Obranu i zaštitu” Bobe Jelčića, još jedan film koji govori o apsurdnosti života u BiH?

- Nisam na žalost, nemam vremena u Berlinu ni za što od vlastitih obaveza oko svog filma. A osim toga, u Berlinu počinjem snimati svoj sljedeći film, veliku indijsku koprodukciju. I neću vam reći o čemu se radi (smijeh). Nikad ne govorim o filmu koji snimam.