Dana Budisavljević: Već se dugo želim autati kroz svoj film

“Čistimo, dušo, čistimo ono što nam se po duši nakupilo, da nam bude lakše. Barem to pokušavamo”, tako u filmu “Nije ti život pjesma Havaja” kaže majka redateljice Dane Budisavljević precizno definirajući poantu filma premijerno prikazanog na ZagrebDoxu.

Intimna je, naime, to priča o redateljičinoj obitelji koja tijekom doručaka i ručkova razgovara o tajnama i prešućenim emocijama, svemu onome o čemu se uglavnom ne priča niti unutra četiri zida, a kamoli javno.

A jedna od obiteljskih tajni jest i ta kako se obitelj nosi s činjenicom da je redateljica, njihova kćerka i sestra, lezbijka.

- Već se jako dugo želim “autati” kroz film. Činilo mi se da je to moja dužnost jer sam za to školovana, to jesam i tko će to napraviti ako neću ja. Uostalom, naprosto nije fer da ja od svojih sugovornika tražim da mi se u potpunosti otvore, a sama nemam hrabrosti za takvo što.

Nisam žrtva

Moja priča nije priča žrtve, moji roditelji mene nisu odbacili, ali svejedno mi je bilo teško. Možda najveća paranoja koju sam imala jest ta da film ne ispadne dobar, ne toliko zbog mene, koliko zbog toga što sam u njemu izložila sve svoje najmilije.

Rezultat je film koji je nježnošću i humorom razoružao publiku na projekciji u Kaptol centru. Dana Budisavljević snimala ga je tijekom 2009. godine, ali, kako napominje, dugo joj je trebalo da se suoči s materijalom i počne raditi na njemu.

Vrlo brzo je, doduše, shvatila kako je, bez obzira na to što je film inicijalno potaknut pričom o autanju, potencijalno aktivistička komponenta brzo pala u drugi plan, a trauma najmlađeg člana obitelji postala ravnopravna s pričama ostalih članova.

Moja različitost

- Oduvijek sam bila beskrajno ponosna na svoje roditelje, na činjenicu da su tako neobični, posebni i zato mi je bio šok kad sam shvatila da oni nisu reagirali onako kako sam priželjkivala. Kad sam krenula snimati film rješavajući svoju traumu bila sam uvjerena da neće pristati javno se razgolititi, ali jesu i tako su mi izbili iz ruku kartu na koju sam htjela graditi vlastitu dramu. Shvatila sam da ni ja sama nisam bila fer prema njima, a u prvom redu prema svom bratu. Ovaj film je dijelom tako ispao i posveta mojim roditeljima. Željela sam artikulirati tu frustraciju koja se stvara kod svakog od nas jer se bojimo razgovarati o stvarnim problemima. Moja “različitost” je isto tako mogla biti bilo koja druga, srž bi ostala ista.