ZAGREB - U odnosu na filmove prikazane prva dva dana festivala, triler-horor “Ćaća”, sedmo ostvarenje Dalibora Matanića, najproduktivnijeg hrvatskog filmaša 21. stoljeća, superiorno je ostvarenje.
Film traje samo sedamdesetak minuta, no u tom vremenskom rasponu štošta je izloženo: dvije sestre, s dečkom jedne od njih, odlaze posjetiti otuđenog oca u ličku zabit, no postupno se naziru kontradiktorne motivacije svakog sudionika. Jedna sestra (ona s dečkom), mlađa i idealistična, inzistira na ponovnom obiteljskom okupljanju, druga, starija i iskusnija, izrazito je protiv, a kada se pojavi, lik “ćaće” unosi dodatnu tenziju u taj mali ansambl likova.
Film je isprva pozicioniran kao psihološka drama, zatim se pretvara u triler, da bi završio kao horor. Prijelaz je obavljen bezbolno, redatelj virtuozno koristi prostor, dvije kuće na snijegom pokrivenom brdašcu, odlično gradi tenziju vizualnim dosjetkama, a glumci su izvrsni.
Fotografija našeg američkog gastarbajtera Vanje Černjula je vrhunski rad.
Ne nudi ništa novo
Jedini je problem što scenarij nije još malo kompleksniji. Razlog zbog kojeg se obitelj raspala pogađate “iz aviona” i taj ne nudi ništa nova u odnosu na slične situacije u filmovima koji su preplavili svjetski kinematografiju posljednja dva desetljeća. Ima još nešto. Matanić nikako da se odluči napokon postati pravi žanrovski redatelj. “Majku asfalta” držao je u zabranu drame, a trebao ju je gurnuti u horor, u kojem se u završnici Janko Volarić Popović krvavo obračunava s Krešom Mikićem oko Marije Škaričić i njihova sinčića.
Tako i “Ćaći” u finalu nedostaje malo ekstremnijeg nasilja: jedno ubojstvo sjekirom i likvidacija nožem za standarde hrvatskog filma su možda puno, no ostvarenja te vrste danas nude neusporedivo više (pogledajte nove španjolske horore!) i tomu treba znati parirati.
Mataniću je već 36 godina (istina, toliko ima i debitant Daniel Kušan, redatelj “Koka i duhova”), pa bi redatelj “Finih mrtvih djevojaka”, jednog od najboljih ostvarenja u povijesti domaće kinematografije, odsad morao hrabrije voditi svoju karijeru.
“Ćaća” je tzv. nezavisni film, nastao bez prethodne potpore Hrvatskog audiovizualnog centra, ali ga je podupro zagrebački Gradski ured za kulturu, dok su “Fleke”, prvijenac više ne tako mladog debitanta Alda Tardozzija (37 godina), snimljene doslovno zalaganjem redatelja i njegove ekipe.
Budući da je film primljen u prestižni regionalni program Sarajevo Film Festivala, već sam pripremio tezu kako su “nezavisnjaci” do nogu potukli regularne HAVC-ove produkcije, no pokazalo se da ta baš nije održiva.
“Fleke” su, naime, tek povremeno intrigantna priča o noćnim pustolovinama dviju cura, koje neprestano prelaze granicu dozvoljenog, međutim, filmu manjka žestine i alternativnog štiha (onoga čega ima na pretek u francuskom kontroverznom erotskom trileru “Ševi me”). Tardozzi je napravio čisti “srednjostrujaški” proizvod u kojem tu i tamo iskoči poneka provokativna scena (poput one kada se protagonistice nađu u bolničkoj mrtvačnici), umjesto naturščika u epizodama mu nastupaju najpoznatiji hrvatski glumci ( Marija Škaričić, Sanja Vejnović, Goran Grgić i dr.), a ponajveća je zanimljivost vizualnog prosedea što je umjesto profesionalne kamere korišten Canonov fotoaparat. Trud svih sudionika treba respektirati, no ocjena je za ukupni dojam trojka.
Zagorski kanibali
Nakon što se pogleda “Zagorski specijalitet” Davida Kapca, 45-minutni horor koji je festival poklonio publici u Areni kao bonus, teško je ne zaključiti da Matanić možda ipak nije pogriješio kada se klonio suviše drastičnih prizora.
U ovoj priči o bizismenima na team-buildingu, koji upadnu u ralje zagorskih kanibala (u pitanju je čista kopija filma “Šuma summarum”, čak i s Lukom Petrušićem u vrlo sličnoj ulozi), sve je dozvoljeno, ali to gledatelja uglavnom zamara. Kapac je na zagrebačkoj ADU snimio dvije zgodne komedije i trebao je nastaviti u tom stilu: horora neka se kloni!