Stanovnici Danske u svijetu uživaju reputaciju da žive iznimno lagodnim životom bez stresa. Jedan od glavnih razloga za to je što imaju neobično jednostavan sustav pristupa državnim službama te male skandinavske države. Svaki stanovnik Danske ima svoj osobni CPR, Central Person Register, broj sastavljen od datuma rođenja i četiri dodatne znamenke koji se koristi za sve, od bankarstva do poreznih prijava, zdravstvene skrbi i posudbe knjiga u knjižnici piše The Guardian.
No ovaj efektivan sustav ima svoju mračnu priču i pozadinu. Danske su javne službe zapravo toliko pojednostavljene jer su od 1924. godine zakonom prisiljena voditi registre stanovništva. Do toga je došlo zbog jednog od najstrašnijih serijskih ubojstava u povijesti te zemlje.
Tri godine ranije otkriveno je da je 33-godišnja Dagmar Overbye ubila devetero dojenčadi o kojima se brinula, a bila je osumnjičena za ubojstvo još 17. To su bila većinom udomljene djece čiji nestanak nije bio zabilježen u nacionalnim registrima.
Film Magnusa von Horna „Djevojka s iglom“, koji se temelji na baš ovim užasnim djelima koje je počinila žena kasnije prozvana Stvoriteljicom anđela predložen je kao kandidat Danske za ovogodišnju dodjelu Oscara.
Priča o Overbye, koja je zadavila, utopila i spalila djecu za koju se pretvarala da ih je udomila i uzela kod sebe da skrbi o njima, u početku je ovog švedskog redatelja prestravila, ne samo zato što mu je drugo dijete tek nedavno rođeno.
„Ne znam što bih napravio da se nešto dogodi mojoj djeci. Mogu se zakopati u crnu rupu očaja samo razmišljajući o tome“, nadodao je redatelj.
Nije mu bilo lako zadovoljiti neprestani apetit gledatelja za biografskim filmovima o serijskim ubojicama, a savjest mu je govorila da postoji nešto „pomalo moralno upitno“ u vezi s porastom podcasta o istinitim zločinima i uspjehom Netflixove serije o Jeffreyu Dahmeru. No na posljetku je pristao samo zato što se želio okušati u žanrovskom filmu odnosno jer je žalio snimiti horor, a osjećao je da je ta vrsta straha koju ovaj zločin izaziva pravo gorivo baš za to.
„Djevojka s iglom“, piše piše The Guardian, snimljena je u zadivljujućoj crno-bijeloj tehnici koja savršeno odgovara ovom zločinu čedomorstva. Mlada radnica u tvornici Karoline (Vic Carmen Sonne) živi u Kopenhagenu nakon Prvog svjetskog rata u dijelu grada gdje su posteljine prljave, krovovi prokišnjavaju, a ljudi uriniraju u zahrđale stare kante i žive pokraj nepoznate vodene mrlje.
Vjeruje da joj je muž poginuo u ratu, a afera sa zgodnim buržoaskim vlasnikom tvornice tekstila u kojoj radi, Jørgenom, obećava da će je izbaviti iz bijede. No njegova majka raskida njihov odnos, a trudna Karoline odlučuje da ne može zadržati dijete; tu u prvi plan dolazi groteskno predimenzionirani šivaći instrument iz naslova.
Kad abortus na kraju ne uspije i dijete se rodi, karizmatična Dagmar (Trine Dyrholm) priskače joj u pomoć. Ponudi se da će djetetu pronaći brižne i dobrostojeće roditelje putem svoje skrivene agencije za posvajanje, a Karoline ponudi posao dojilje. No nakon što se njezin suprug Peter (Besir Zeciri) vrati iz rata teško unakažen, ali još uvijek živ, njezini se osjećaji počinju mijenjati. Peter u početku nosi masku kako bi prekrio svoje ozljede, a scena u kojoj Karoline otkriva njegovu čeljust razbijenu granatom je događaj kada Von Hornov film prelazi iz žanra drame u čisti horor.
U Cannesu, gdje je „Djevojka s iglom“ premijerno prikazana prošlog ljeta, dugometražni je film ušao među dugi popis naslova u kojima glavni protagonisti gube pojedine dijelove tijela. Od lica Demi Moore koje se topi u filmu „The Substance“ Coralie Fargeat, preko Anye Taylor-Joy koja si je odrezala ruku u filmu „Furiosa: A Mad Max Saga“, do Emme Stone koja servira vlastiti odsječeni prst svom mužu u „Kinds of Kindness Yorgosa Lanthimosa“.
Europska umjetnička kinematografija nikada nije bila poznata po svojoj gadljivosti, ali u mnogim je od tih filmova tjelesno sakaćenje bilo tu ne samo da postigne efekt šoka već da se kroz fizička oštećenja likova prikaze autentičnost samih likova iznutra.
Kada je jedan novinar upitao redatelja „Djevojke s iglom“ zašto je um kinematografije sada toliko uronio u groteskne ozljede i sakaćenja on iz ladice u stolu izvlači dva papira. Na jednom je skica Peterovog lica uništenog granatnom, a na drugom je skica osakaćenog lica novorođenčeta.
„Peterovo je lice izobličeno granatom, ali ovo je dijete tek rođeno i njegovo je lice također osakaćeno“, rekao je tada.
U drugoj polovici filma, dok Karoline prerasta u svoju novu ulogu dojilje, njezino gađenje prema unakaženom mužu pretvara se u nježnost, a redatelj ističe da kada ona u naručju drži ovu bebu ona ju podsjeća na nastradalog supruga.
Oprezno korištenje efekta šoka stavlja Von Horna u kontrast s najutjecajnijim skandinavskim kinematografskim izvoznim proizvodom modernog doba. Lars von Trier, čiji je najnoviji film iz 2018. godine bio još jedan u nizu onih o serijskom ubojici, „The House that Jack Built“ imao značajan utjecaj na kinematografiju i oblikovao ju u krvavi teatar okrutnosti gdje protagonistice mnogo pate zbog tuđe neljubaznosti. Za usporedbu, Von Hornovoe djelo je festival empatije.
“Moji filmovi su okrutni u smislu da je svijet okrutan i pun nasilja, ali uvijek na posljetku govore o ljubavi. U srcu uvijek postoji čežnja za ljubavlju, blizinom ili prihvaćanjem“, ističe redatelj.
Čak i u najprljavijim i najsiromašnijim uličicama Kopenhagena, Karoline otkriva nježnost. Prvi put kad je natjeraju da nahrani mladu djevojku svojim vlastitim mlijeko dijete ustukne s gađenjem i izjavljuje kako ona smrdi. No do kraja filma između dvije žene razvija se nježan odnosi i uzajamno povjerenje.
Von Hornov neobičan životopis donekle objašnjava njegovu osjetljivost u redateljski odlukama koje donosi. Godine 2004. rođeni Šveđanin donio je neobičnu odluku da studira film ne u svojoj imućnoj domovini, već u Łódźu u Poljskoj, koji je tada još uvijek bio relativno siromašan grad.
„Bilo je nekoliko incidenata nasilja i pljačke zbog kojih sam se osjećao vrlo nesigurno. Mrzio sam biti tamo, ali u tom sam trenutku osjetio da je to ono što mi treba. U Švedskoj izbjegavamo sukobe koliko god je to moguće jer ne želimo da se drugi ljudi ljute na nas. U Poljskoj ljudi gotovo žude za sukobom“, prisjeća se 41-godišnjak koji sada živi u Varšavi.
Njegov prvi kratki film, „Radek“, bio je dokumentarni portret jednog od onih Poljaka željnih sukoba, razbojnika obrijane glave i bivšeg zatvorenika čija zastrašujuća vanjština otkriva ranjivu dušu iznutra. No jednostavno nije bilo moguće da se ovakav opraštajući pristup primjeni i na najozloglašeniju dansku ubojicu djece.
Kad Karoline konačno shvati pravu prirodu Dagmarina plana, vidimo je kao pravu zlikovku. Bez obzira na to, Von Horn dopušta Stvoriteljici anđela da kaže svoju riječ na sudu. Prava Overbye bila je vođena sebičnim financijskim motivima i tražila je očajne majke putem novinarskih oglasa te je pristajala udomiti njihovu djecu u zamjenu za novac, a često ih je ubijala gotovo istog dana kada su stigli kod nje. Nasuprot tome, u „Djevojčici s iglom“ dopušteno joj je da se u sklopu svog govora na suđenju okomi na gledatelje i društvo te ih optuži da su postali dovoljno bezdušni da joj svoju djecu bez razmišljanja predaju u ruke.
“Kada na Dagmar Overbye gledate samo kao na ludu serijsku ubojicu, lako je ono što je učinila nazvati zlim, ali kada pogledate društvo koje ju okružuje, vrijeme u kojem je živjela, to postaje problematično. To je kao u Gotham Cityju: ponekad nam treba superzlikovac da nam kaže istinu o našem društvu“, zaključio je „Von Horn.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....