ZAGREB - Onaj tko zna povijest grupe The Doors, njihovu glazbu, spekulacije o smrti Morrisona Jima u Parizu, a uspio je odgledati i nešto njihovih koncertnih snimki, neće naći ništa novo u rockumentarcu “When You’re Strange” o turbulentnoj karijeri jednog od najdivljijih, najkontroverznijih, ali i najpopularnijih američkih sastava 60-ih koji i 40 godina nakon smrti svog pjevača zadržava staru i osvaja mladu publiku.
Upravo toj, mlađoj publici namijenjen je poetičan, ali i dinamičan film Toma DiCilla u kojem je prikazao The Doors kao revolucionarne glazbenike, a Morrisona kao senzibilnog, inteligentnog, ali i neukrotivog pjesnika koji nije mogao naći svoj mir. Bio je lijep poput Dioniza, ali i autodestruktivan poput Rottena.
Delirij i nered
Publiku je u sekundi znao dovesti do delirija ili nereda, ovo drugo često i nauštrb vlastitog benda. No, sve je to The Doors činilo tajnovitim, čudnim, opasnim i nepredvidivim rock-bendom koji je u samo četiri i pol godine postojanja ostavio nekoliko velikih albuma i umjetničku auru koja iznova privlači publiku.
Morrison je odavno postao jedan od najvećih mitova rock’n’rolla, a “When You’re Strange” dočarava i zašto, iako otkriva i kako je klinac fasciniran Elvisom postao nesiguran u svoje pjevanje, pa se posvetio proučavanju Sinatre.
Šablonske ‘60-e
Naravno, Morrisonovo scensko ponašanje, tako obilno korišteno u filmu, jedne će fascinirati, a druge odbiti od glazbe The Doorsa ili glasa “kralja guštera”, no meni je taj paket studioznih glazbenih fanatika i jednog šamana koji djevojke baca u trans, a sebe destruira, bio i ostao intrigantan.
Ipak, kontrakulturalna slika 60-ih u filmu je ocrtana šablonski, Deppaove naracije moralo se barem na nekoliko mjesta razbiti pričama, svjedočenjima i anegdotama Manzareka, Densmorea i Kriegera.
Relativno malo pažnje posvetilo se i albumima benda, odnosno njihovu nastajanju, no “When You’re Strange” ipak funkcionira kao razumljiva cjelina. Naravno, najjači aduti filma su brojne koncertne i TV snimke The Doorsa kojima se zapravo najviše i najatraktivnije oslikava uspon i pad jednog izuzetnog benda predvođenog frontmanom kojeg je podjednako lako voljeti ili mrziti, odnosno obožavati ili ne podnositi.
Kako odavno spadam u fanove Doorsa i čujem odjeke njihove glazbe u glazbi stotina drugih bendova, moram priznati da sam u filmu uživao iako iz njega nisam doznao ništa novo, no volio bih da opet imam petnaest-šesnaest i da mi netko u tom formativnom razdoblju prikaže ovaj film. Mislim da bih otišao osnovati rock’n’roll bend i potražiti vraga.
Upravo to je pod utjecajem Williama Blakea i drugih pisaca učinio Jim Morrison kada je napustio obitelj oca oficira s kojim se nije podnosio i krenuo put Los Angelesa da prođe kroz “vrata percepcije” i postane “kralj guštera”.
Mit o drogama
Nažalost, prolazak kroz “vrata percepcije” oteo nam je ne samo Morrisona (ako je doista umro), nego i Hendrixa (ako ga nisu ubili), Janis Joplin i Briana Jonesa (ako ga nisu utopili). Mit o drogama i 60-ima bio je razbijen, ali potres koji su izazvali pobrojani i drugi protagonisti rock-glazbe 60-ih oslobodio je svijet nepotrebnih stega i okova malograđanštine i lažnoga morala. I ostavio glazbu spram koje mjerimo sve što je nastalo nakon nje.
Za sudjelovanje u komentarima je potrebna prijava, odnosno registracija ako još nemaš korisnički profil....