Đap, pravim imenom Ivan Markones, dobio je taj nadimak jer je kao klinac bio riđokos, a poslije mu je kosa malo potamnila. Đapa su zvali i Žuti, najviše su ga zezali oni stariji šverceri, jer dok je bio mlađi, kad je imao 15 godina, morao je raditi za njih, ponajviše za Adama, jednog od glavnih zagrebačkih preprodavača karata. Prošlog utorka bio mu je sprovod na Markovu polju, u zajedničkoj grobnici, za one iza kojih nije ostao nitko bližnji.
O tome mi priča Božo Cerin, nekadašnji biljeter u zagrebačkoj Kinoteci, najbolji poznavatelj starih zagrebačkih kina i ljudi koji su se oko njih muvali: po njemu, takva se tradicija održala iz generacije u generaciju. Kad je bio klinac, on je na taj način upoznao Đapa i začudio se kako...